Pisac Milo Masoničić, autor romana „Kraj smjene”, rođen je 1994. u Podgorici. Završio je studije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, odsjek Dramaturgija. Objavio je roman „Čekić” (2012) i dramu „Bogumili” (2017). Koscenarista je na dva kratka dokumentarca „Nekome svom” i „Bibliotekar”. Piše prozu, scenarije i dramske tekstove. Rukopis „Kraj smjene” nagrađen je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige (2019).
– Stilska odrednica podgorički je zapravo igra riječi i učinilo mi se zgodno da u jednom razgovoru kažem da je roman „Kraj smjene” podgorički. Zapravo, taj roman se može okarakterisati kao realističan roman ili kao roman toka svijesti, a Podgorica je mjesto radnje koje samo podsjeća na istoimeni grad - pojašnjava autor.
• Kako vidite trenutno stanje u književnosti?
– Smatram da je u redu. Dosta ljudi piše i zainteresovano je za pisanje. Dobro je odvažiti i motivisati ih da se što više i češće izražavaju bez mnogo vaganja. Brojni pisci mogu imati isključivo dobar uticaj na scenu i razvoj književnosti.
• Šta fali crnogorskoj književnoj sceni?
– Generalno u našem društvu se na umjetnost gleda kao na neki veliki spomenik - poštuje se, ali ne živi zaista. Mislim da je potrebno da pisci počnu da doživljavaju svoje radove kao robu. Ljudi iz svijeta umjetnosti trebalo bi da se grupišu na isti onaj način na koji se grupišu ljudi iz ostalih branši, da se prave umjetnička preduzeća čije je postojanje i finansijki opravdano - za ovu inertnost umjetnika, nažalost nisu krivi samo umjetnici. U pitanju je zapravo opšti nedostatak menadžera. Pored nedostatka menadžera, agenata i privatnika, tu su visokoparni zahtjevi koji se stavljaju pred mlade stvaraoce. Iz nekog razloga, mi mladi stvaraoci, se okrećemo nekom artističkom, intelektualnom, alternativnom izrazu, kao da prije nas nikada ničega nije bilo, a bilo je, ako ništa makar dramski komadi s pucanjem i pjevanjem. Smatram da je greška što često pokušavamo da djelujemo u nekom apstraktnom intelektualnom prostoru, koji je i miljama daleko od naše osobenosti. Nažalost, naša domaća umjetnost ponekad bježi na ničiju zemlju gdje sve više postoji kao neki znak i sve manje kao živ organizam. Riječi komercijala, klasika i mejnstrim su postale pogrdne, no meni se čini da je u redefinisanju ovih riječi ključ napretka. Trebalo bi se što više okrenuti klasičnom, komercijalnom i mejnstrimu. Pored nedostatka prilika, zarade, publike, ljudstva, književnu scenu u velikoj mjeri ubijaju osnovne i srednje škole. Mnoga djece su presrećna kad završe srednju školu jer više nikada neće morati da pročitaju neku knjigu. Neki ljudi smatraju da je izbor lektira pogrešan, mada meni se čini da je problem u prezentaciji. Profesorima nije u dovoljnoj mjeri dozvoljeno da budu spontani i kreativni. Mnogo je gradiva koje se mora brzo proći, a smisleno čitanje ne trpi brzinu. I na kraju, tu su mediji i javno mnjenje. Poslednjih godina, nakon smrti nekih poznatih glumaca i umjetnika, desio se nevjerovatan preokret u medijima i na društvenim mrežama. Sasvim je normalno da smrt voljenih umjetnika izaziva tugu, ali nije normalno da umjetnost dospijeva u fokus javnog mnjenja samo kad neko umre. Ovaj začudan karneval smrti, sužava umjetničku scenu i pravi neku novu i strašnu komemorativnu kulturu koja se hrani bolešću, nesrećom i tragedijom i koja nestrpljivo pita: Ko je sledeći koga ćemo oplakati? Ovaj fenomen nije samo crnogorski ili regionalni, već je i globalni. U principu, mnogo je problema. Oni su tehnički, kulturološki, lični... Ipak, ono što budi nadu jeste umjetnost koja sama po sebi jeste mršava, ali jeste i gipka. Bude nadu i pravi poštovaoci umjetnosti, stvaraoci i generalno svi fini, tihi, dobri i pametni ljudi kojih vazda ima.
• Vaši planovi?
– Nemam nekih velikih planova za budućnost, ali trenutno radim na scenariju za film „Bez rikverca”, zajedno sa Banetom Milatovićem i Miljanom Vučelićem.
A.ĆUKOVIĆ

---

Ne čeznem za „mirisom knjige”
• Vjerujete li u budućnost knjige i čitaoca?
– Vjerujem u budućnost priče, pripovijedanja, potrebe za komunikacijom i potrebe da se čuje neko drugi, a knjiga kao svaki medij može da nestane i da bude zamijenjen novim i to nije ništa tragično. Sigurno je da je knjiga sve manje papirna, ali ja nisam protiv toga. Često čitam knjige u PDF-u, na telefonu ili nekom drugom gadžetu i ne čeznem za takozvanim „mirisom knjige”.