Slikarka Milena Krivokapić prožimanjem kontrasta svijetlog i tamnog dolazi do likovne cjeline kakva se može zapaziti u spoju ulja na platnu i crteža u postavci izložbe „Ritam, prostor, trenutak” u Gradskoj galeriji Kotora. Crteži manjeg formata i triptih su dio radova nastalih u proteklih godinu i po dana, a Milena sada radi na objedinjavanju ta dva likovna izraza. Nerijetko na slici koristi crtačke materijale sa namjerom da dođe do njene jasnije strukture.
– Crtež je neposredniji i „brži” način da se izraze neka razmišljanja, samim tim se jasnije ukazuju rješenja koja mogu poslužiti za sliku, kaže Milena za „Dan”.
Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju u klasi profesora Dragana Karadžića. Pohađa master studije na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju kod prof. Marka Musovića. Na formiranje njenog izraza uticala su interesovanja i hobi koje je njegovala van akademije, kao i promjena sredine, školovanje u Firenci na Akademiji lijepih umjetnosti 2012. godine. Pedagogija je za nju lijep posao, u šta se uvjerila radeći u osnovnim školama u Nikšiću i Podgorici, gdje je stekla dvije i po godine radnog staža. Već tri godine radi u svom ateljeu u prostoru nekadašnjeg Instituta za crnu metalurgiju, koji dijeli sa umjetnicima iz Nikšića, gdje je rođena. Smatra da je akademsko okruženje važno za umjetnički razvoj pojedinca, ali da svako iskustvo utiče, osjećaj, vizuelni ili bilo koji čulni momenat. Jedna rečenica ili pravo pitanje u datom trenutku može izazvati neophodnu promjenu ili uticaj – kaže Milena, „samo je bitno osluškivati sebe i druge i prepoznati takve trenutke”.
– Tu ego i potreba da uradimo nešto „posebno”, samo „naše”, po svaku cijenu, mora biti dobro kontrolisan. Što proizlazi iz straha od toga da možemo „izgubiti sebe”. „Ja” je nešto čemu pridajemo prevelik značaj. Proces, rad, saznavanje su nepravedno zapostavljeni. Umjetničko polje djelovanja je veoma široko i nerijetko se dešava da ono što mislimo da niko nije uradio prije nas – već uveliko postoji negdje u svijetu. Ili kod nas. Ukoliko nakon tog saznanja nastane razočaranje kod umjetnika, onda to zna biti degradirajuće i opasno po dalji razvoj i rad – kaže Milena.
Ona u primjerima drugih umjetnika i ljudi sa kojima sarađuje pronalazi ohrabrenje i podstrek za svoj rad. Ne plaši se toga da u nečijem radu prepozna nešto što joj je blisko ili slično njenom radu, ili ako u svom prepozna sličnosti sa nekim drugim.
Ta podudaranja su sasvim normalna pojava, dešavala su se u njenoj figurativnoj fazi, dešavaju se i sada.
– Formirani likovni izraz dolazi radom i iskustvom i svako je u prilici da razvije sopstveni izraz, da dođe do neke prepoznatljivosti unutar nekog umjetničkog stila ili pristupa. Sada se stvari postavljaju tako da po svaku cijenu moramo biti drugačiji, posebni, ekscentrični, što dovodi do određenih devijacija u umjetnosti, gdje se stvari mahom pogrešno postavljaju. Najvažnija je iskrenost – prema sebi, prema radu i prema djelu. Ukoliko iskreno težimo nečemu, želimo da izrazimo nešto što je dio nas, zamisao-ideju... prepoznaćemo uticaje koji nam mogu pomoći u tom razvoju. Ne treba se bojati da ćemo „izgubiti sebe”. To što se zove posebnim umjetničkim izrazom samo je prirodan ishod procesa učenja, u najširem smislu te riječi – zaključuje Krivokapić.
M. D. POPOVIĆ

---

Regulisati status slobodnog umjetnika
– Bavljenje umjetnošću je zapravo posao, samo nije tretiran tako. Bilo bi lijepo kada bi se nešto promijenilo po tom pitanju, kada bi se regulisao status slobodnog umjetnika, koji bi mogao primati nadoknadu za to. Čist znak pažnje.
Zatim više mogućnosti plasiranja i prodaje radova, festivali, izložbe, dobijanje prostora i sl. To već zahtijeva dobro razrađen strateški plan kako bi sve krenulo na bolje.
Nadam se da će ljudi makar početi da razmišljaju o tome jer je pravo vrijeme za to. I da će svako dati svoj doprinos – zaključuje Krivokapić.