Ukoliko se usvoji predlog člana Savjeta za imenovanje ulica, bulavara, trgova, naselja i mostova Huseina Cena Tuzovića jedna saobraćajnica u Podgorici nosiće naziv Ulica dvije Dese Adžić. U pitanju su Desa Radeva Adžić i Desa Šćepanova Adžić.
Desa Radeva Adžić rođena je 22. maja 1922. godine u Podgorici, a strijeljana je na Kućama Rakića 6. juna 1942. godine. Potiče iz radničke porodice, a bila je maturantkinja tadašnje Gimnazije. U SKOJ je primljena 1938. godine, a 1940. godinije u KPJ.
–Zapažena je kao aktivni hrabar i beskompromisan borac i revolucionar. Kada je počeo trinaestojulski ustanak 1941. godine bila je među prvim borcima podgoričke partizanske čete. Njena ilegalna aktivnost bila je vrlo zapažena ne samo u gradu. Krajem 1941. godine okupatorska vlast je otkrila njenu aktivnost i sa grupom ilegalaca je uhapšena. Nekoliko mjeseci provela je u logorima Crne Gore i Albanije. Poslije tri, četiri mjeseca je puštena. To joj je omogućilo da se ponovo uključi u ilegalni rad. Ubrzo otkrivena i uhapšena i bila je zatočena u Jusovači i držana u ćeliji smrti pod teškim uslovima. Uprkos tome, svoju aktivnost nastavila je među zatvorenicima, posebno ženskom dijelu zatvora. U maju 1942. godine osuđena je na smrt. Strijeljana je sa grupom od logoraša iz Albanije –piše u orbazloženju predlagača Tuzovića.
U njenoj kući boravio je Tito kada je 5. avgusta 1940. godine došao u Podgoricu. U knjizi „Ispovijest Ribnici” Božo Markuš je sačuvao stihove koje je Desa pjevala idući Ćemovskim poljem na strijeljanje.
– Zapjevala je „Zar da umrem kad mi vrijeme nije, crna zemlja mladost da pokrije”. Kad su pred strijeljanje htjeli da joj zavežu oči pljunula je oficira u lice. Poslednjom snagom udarila je fašističkog oficira. Tada ju je on dotukao pištoljem –piše u obrazloženju Tuzovića.
Desanka Šćepanova Adžić rođena je u vrijeme početka Prvog svjetskog rata u činovničkoj porodici Šćepana Adžića iz Lijeve Rijeke 1914. godine. Sa sedam godina upisala je osnovnu školu i imala je želju da bude učiteljica. Više obazovanje počela je u Beranama.
–Kada je završila nižu gimnaziju roditelji su je poslali u Beograd gdje je završila učiteljsku školu. Pošto je postala učiteljica stupila je u kontakt sa komunistima u Beranama. Već od 1937. godine postala je aktivna, ali je njena angažovanost morala biti skrivena. Njen stan postao je mjesto okupljanja mladih. U njemu su se održavali sastanci pristalica partije i SKOJ-a. Poslije premještanja u Lijevu Rijeku Desa još aktivnije djeluje u akcijama kojima rukovodi tamošnja partijska organizacija. Poslije kapitulacuje kraljevine Jugoslavije Desa još aktivnije počinje baviti pripremama za oružanu borbu protiv okupatora. Stupila je u redove Ljevorečke partizanske čete. Učestvuje u svim borbama u Lijevoj Rijeci i Beranama. Primljena je u KPJ. U februaru 1942. godine priključuje se ilegalnoj grupi Šćepana Đukića koja je otkrivena i zvjerski ubijena 22.marta 1942. godine - navodi Husein Tuzović.A.D.-N.S.

Ulicu nazvati po Šuki Čirgić

Zajednički predlog Huseina Tuzovića i Nedžada Dreševića je da se jedna ulica u gradu nazove imenom partizanske ilegalke u Tuzima Šuke Čirgić. Rođena je u Tuzima 1911. godine, a umrla 1965. godine.
– Šuka se 1933. godine udala za Bećira Čirgića i rodila sedmoro djece, tri sina i četiri kćerke. Od njih je petoro doživjelo rat, hapšenja i logore sa majkom i ocem. Bili su u skadarskom logoru sa petoro nejake djece od dva mjeseca do deset godina. Zahvaljujući angažovanju odbora Jugoslovena u Skadru Šuka je sa djecom i mužem puštena iz logora. O Šuki i njenoj ilegalnoj aktivnosti najbolje je svjedočio Nijazim Zika Šarkić čiji brat je Ramadan bio organizator ilegalnog pokreta u Podgorici i Tuzima. Zapisao je: „Ta žena je stvarno bila junak. Svaki put je pokazala odvažnost i samoprisebnost u izvršavanju i primanju zadataka”. Šuka je za svoj doprinos od predsjednika Tita odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom 19. januara 1962. godine –piše u obrazloženju predloga.