Korona ima i drugu stranu medalje, onu dobru, pa je tako vratila kitove u Jadransko more, ribe u kanalima Venecije, vide se zvijezde i oživjela sela u okolini Podgorice. U Gornjim Kokotima sada sijalice svijetle u svakoj kući, što nije bio slučaj ranijih godina. Mnogima se svidio život na selu, pa će ga nastaviti i nakon korone. Jedan takav je Vojo Pejović, trener u FK Podgorica. On je u Gornjim Kokotima nekada imao konobu koju će sada da preuredi u objekat za stanovanje. Kupio je i piliće za tov, zasadio voćke i na taj način fudbalski teren zamijenio poljoprivredom.
– Od kad je korona potpuno sam prešao ovdje, a familija je ostala u grad i ne izlaze iz stana. Zbog svega ovoga ljudi se sve više vraćaju selu. Tako i ja koji se 40 godina bavim fudbalom. Kupio sam piliće i sad ne bih napustio ovo ovdje. Napravio sam međe okolo, zasadio voćke. Fali mi sport, ali ovdje se zanimam. Navikao sam ujutro da izađem u grad da popijem kafu sa nekim. Sad mi to ne fali. Uveče kad legnem samo razmišljam o tome što ću sjutra da radim. Kupio sam i aparat za varenje. Zvao sam druga da me nauči da varim. Kupiću tri, četiri šipke i počeću da učim. Korona je izgleda i korisna, naučićemo da radimo ono što nikad nijesmo – kaže Pejović.
Poljoprivredom i stočarstvom bavi se i Anka Pejović. Ona kaže da nigdje ne ide, a da joj je društveni život ispunjen jer svako jutro počne kafom sa jetrvom.
– Poštujemo mjere ne idemo nigdje. Bavimo se poljoprivredom, imam krave, kokoške, tako da nemam ni vremena da idem negdje. Vraćaju se ljudi sada selu jer vide šta to znači – kaže Pejović.
Od korone uplašila se Veselinka Pejović te nigdje ne ide niti im ko dolazi. Bave se stočarstvom i poljoprivredom, a sve mjere poštuju.
– Ne idemo nigdje niti ko dolazi. Vi ste prvi koji su pokucali na naša vrata. Živimo kao u centru Beograda pa niko kod nikog ne ide, samo telefonom pričamo. Prije mjesec dana sa poslednji put sa komšinicom popila kafu. Kad je počela korona svi su se iz grada povukli na selo. U zadnjih deset godina nikada Kokoti nijesu bili ovako puni kao sad. U dvije, tri kuće su bila upaljena svjetla, a sad svijetlimo kao evropski gradovi – ističe Pejović.
Veselin Pejović navodi da im je jedino teže bilo za bombardovanje.
– Svake godine posadimo voća i povrća za lične potrebe, a tako smo uradili i sada, pa nas situacija sa korona virusom nije iznenadila. Jednom do dva put sedmično idemo u grad u nabavku – navodi Pejović.
On ističe, da je ova situacija još jednom pokazala da se ljudi ne mogu tek tako odreći sela i da se ljudi vraćaju.
Vjeri Pejović nedostaje što unuci i rodbina ne mogu da joj dođu.
– Hrane nam ne može nedostajati, imamo i voćnjak i stoku. Do prodavnice idemo samo po najpotrebnije, a pomažemo se svi skupa. Ovo je pravi trenutak da se ljudi vrate selu. Lijepo je u gradu, ali sad se pokazalo koliko selo znači – poručuje Pejović.
Božidar Pejović ništa ne uzgaja, ali kaže da im na selu ništa ne može faliti.
– Uvijek se pomažemo pa vodimo računa i o novonastaloj situaciji. Ja sam 40 godina zbog posla živio u gradu, i dalje imam stan, ali ne bih se vratio pa kad bi mi neko dao još pet stanova. Zato svako ko je išta prodao na selu imaće zašto da se kaje – ističe Pejović.
D.Lj.-M.D.S.
)){kind=small}
