Sela su u vrijeme epidemije postala svojevrsne banje i oaze mira. Dolaze i oni koji svoja ognjišta traže preko gugl mape, a komšijama se predstavljaju po dedi pod uslovom da znaju i toliko od rodoslova. I tek sada se pokazalo koliko su sela zapuštena -plotovi izrasli, kuće napuštene, putevi upropašćeni, vode nema... Parci u Lješanskoj nahiji su pravi primjer takvog sela koje ni povratnici nijesu uspjeli da ožive. A selo lijepo, pitomo kao uostalom i sva nahija. U jeku epidemije u selu je bilo malo više stanovnika, ali čim su mjere popustile i oni su napustili Parce. Bašte su formirane za potrebe porodice, a ima čak i onih koji su držali živinu ali su u martu prestali, strahujući da neće moži da obezbijede hranu za njih.
Persa Đurišić kaže da je zbog korone pobjegla iz Podgorice u Parce. U martu je planirala da kupi ćurke za tov, ali je odustala.
– Držala sam ćurke za prodaju, ali sam odustala. A mnogo bi mi značilo da ih sada imam, i meni i onima koji ih kupuju. Zimus sam 50 prodala. Sad me pitaju kad će ćuretina, ali kad je krenula korona prestala sam. Krajem marta je trebalo da stignu, ali sam otkazala jer što znam hoće li biti hrane, a zabranili prevoz... Nisam mogla da rizikujem. U nekim selima korona je natjerala stanovništo da se bavi poljoprivredom, a kod nas je malo drugačije, nas je natjerala da prestanemo da se bavimo uzgajanjem – kaže Đurišić.
Ona kaže da život u Parcima nije lak jer nema vode. Đurišić ističe da su se pridržavali svih mjera i da im niko nije dolazio sem porodice da im donesu namirnice.
– Smeta mi što su nam prevoz prekinuli pa ne mogu poći kod frizera. No, proći će i ovo. Trebalo bi malo više da se ljudi bave poljoprivredom. Sin mi se bavi pčelarstvom i mogu vam reći da je bila velika potražnja za medom – kaže Đurišić.
Da Parcima da oćive nije pomogla ni korona kaže Slavka Raičković.
– Malo je onih koji su se vratili selu zbog korone. Rijetki su sadili nešto. Bašte imamo samo za svoje potrebe. Trebalo bi više da se okrenemo selu, ali neće mladi. Ni korona ih nije mogla natjerati. Razlog je jer vode nemamo, pa je zbog toga pusto. Dosta ima napuštenih kuća, ali ima sređenih. Šteta što se ljudi ne vraćaju – kaže Raičković.
Zbog zdravlja u Parce je došla Milica Raičković.
– Hronični sam bolesnik i pobjegla sam od korone. Porodica dolazi naravno. Rizična smo grupa pa smo se čuvali. Rijetki se vraćaju selu, ali bilo je ljudi koliko toliko više. Malo je živnulo, ali se ne sastajemo kao prije nego smo na distanci. Poljoprivredom se bave oni što to inače rade. Uzgajamo malo krompira za kuću da imamo i neke piliće, ali ništa za prodaju. Teško je živjeti na selu gdje nema uslova – rekla je Raičković.A.D.
Voda stiže u cisternama
Predsjednik Mjesne zajednice Gradac Velimir Radunović kaže da su za vrijeme epidemije korona virusa najugroženijima podijelili pakete preko Crvenog krsta. On ističe da je najveća potražnja bila za vodom.
– U selima bilo je ljudi koji su došli iz grada, pa je bila i veća potreba za vodom. Preko Službe zaštite besplatno smo obezbijedili oko 20 cisterni vode i biće još četiri. Mještani, ali i oni koji su došli na selo poštovali su sve propise. Možda će korona opametiti nekoga da ako ima i parče zemlje da se vrati na selo – ističe Radunović.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
