Crnogorski izborni zakon od februara 1998. do novembra 2014. godine mijenjan je čak 15 puta, i još nije dobar, s obzirom na to da postoji potreba da bude promijenjen, u skladu sa preporukam OEBS-a. Dokument do koga je „Dan” došao pokazuje da je obavljeno čak 15 promjena, što Crnu Goru čini rekorderom u regionu po broju izmjena izbornog zakona.
Funkcioner Građanskog pokreta URA Zoran Mikić kaže za „Dan” da je porazan podatak da je Zakon o izboru odbornika i poslanika od 1998. godine do danas mijenjan čak 15 puta, a i dalje nemamo kvalitetno zakonsko rješenje. Ovaj podatak nam, kako kaže, pokazuje da Crna Gora nema razvijen politički sistem i da institucije ne funkcionišu jer se zakoni usvajaju po volji i potrebi vladajućih struktura, pa su zbog toga česte i izmjene.
– Osim toga, veliki je problem što se ni aktuelni zakon ne primjenjuje ili se primjenjuje selektivno, što su pokazali poslednji lokalni izbori. Glasanje flomasterima i geometrijskim oblicima je nedopustivo. Činjenica da je zakon u pojedinim djelovima neprecizan i da su pojedini članovi u koliziji jedan sa drugim upućuje da su nam neophodne hitne izmjene zakona – kaže Mikić.
Navodi da je za izmjene i dopune koje se tiču Zakona o izboru odbornika i poslanika potrebna dvotrećinska većina u parlamentu.
– Osim izmjena i dopuna ovog zakona, potrebne su i izmjene i dopune Zakona o finansiranju političkih partija i izbornih kampanja, kao i izmjene i dopune Zakona o elektronskim medijima, Zakona o biračkom spisku i Zakona o prebivalištu i boravištu, koji u svom radu nije tretirala skupštinska radna grupa koja se bavi izbornim zakonima. Posmatračka misija OEBS-a je nakon prošlogodišnjih izbora preporučila široke izborne reforme s ciljem usklađivanja izbornog zakonodavstva sa drugim relevantnim zakonima. Jasno je da su nam, osim toga, potrebne i reforme izborne administracije, u prvom redu DIK-a i ASK-a – upozorio je Mikić.
Naš sagovornik kaže da u Crnoj Gori imamo duboku političku krizu, koju DPS svjesno produbljuje.
– Partija koja je prekršila sve dogovore, koja je pogazila sporazume koje je sama potpisivala i koja ne poštuje zakone koje su sami predlagali sada je otišla najdalje, i sama sa sobom se dogovara oko preporuka OEBS-a i izmjene izbornog zakonodavstva. Svjesni su da u demokratskim državama najprije mora postojati široki konsenzus svih aktera na društveno-političkoj sceni i da svima mora biti omogućeno da daju svoje predloge i preporuke. Umjesto toga, DPS simulira demokratske procese – smatra Mikić.
Politički analitičar Božidar Čolaković navodi da je 1998. godina karakteristična po poznatom rascjepu do tada monolitnog DPS-a. Dvije godine ranije izborni zakon je izmijenjen, voljom vladajuće većine, kako kaže, svega nekoliko mjeseci pred održavanje izbora.
– Izmjene su opravdavane demokratskim pobudama usmjerenim na bolju zastupljenost pojedinih djelova stanovništva, iako je i tada bilo jasno da su usmjerene na obezbjeđivanje apsolutne većine u parlamentu. Poslije rascjepa DPS-a potpisan je sporazum između opozicionih i partija manjinskih naroda, sa jedne, i DPS-a, sa druge strane. Neke od u njemu sadržanih tačaka su na neki način pretočene u izmjene seta izbornih zakona. Drugačije rečeno, u trenutku kad je DPS zbog unutrašnjih potresa bio uzdrman, bio je i moguć dogovor o izmjenama zakona kojima se reguliše izborni proces – kazao je Čolaković.
Kako navodi, kasnije izmjene su svakako predstavljale kvalitativni iskorak u odnosu na pređašnje stanje, „u mjeri mogućeg”, to jest u mjeri u kojoj su odgovarale interesima najveće partije – a i sama dinamika promjene kursa ka evropskim integracijama ih je zahtijevala.
– Međutim, jedina konstanta koja je nadživjela sva zakonska rješenja jeste razvijen mehanizam izbornih zloupotreba, načina da se sve dogovoreno i u zakon uneseno zaobiđe, da bi se obezbijedila dovoljna većina u parlamentu. Metode se razlikuju, od brutalnog sprečavanja ravnopravnog učešća u kampanji 1992. godine, recimo, do suptilnijih – kupovine ličnih karata i slično, ali suština ostaje ista. Otuda, razumljivo, nepovjerenje u izborni proces. Otuda i stalna potreba da se nepovjerenje prevaziđe adekvatnim pravnim okvirom, kao početnim korakom – smatra Čolaković.M.V.
Potrebne jake institucije
Po ocjeni Čolakovića, dok god ne postoji politička volja za ustanovljavanjem mehanizma kojim bi se procesuirali prekršioci zakona, to jest dok postoji praksa nekažnjavanja partijskih vojnika, već naprotiv njihovog uspinjanja na ljestvici partijske hijerarhije poslije dokazanog kršenja zakona, skoro da je irelevantno da li će izborno zakonodavstvo biti u potpunosti usaglašeno sa evropskim normama i tekovinama.
– Drugim riječima, bez postojanja kredibilnih institucija koje bi štitile legalitet i legitimitet, profesionalno i nepristrasno, zakon, pa bio on i najbolji, neće spriječiti funkcionisanje endemskog sistema zloupotreba u izbornim procesima i neće biti više od maske namijenjene spoljnopolitičkoj upotrebi. Dešavanja sa poslednjih lokalnih izbora nimalo ne pobuđuju optimizam koji bi mogao uvjeriti u suprotno – smatra Čolaković.