Bio je intelektualac u pravom smislu te riječi, izuzetno obrazovan, načitan... Veljko Mandić je pratio sve moguće što se dešava u pozorištu, na filmu, televiziji, literaturi, slikarstvu, kazao je reditelj Blagota Eraković na večeri koja je u Nikšićkom pozorištu bila posvećena Mandiću povodom 30 godina od njegove smrti. Rođen je u Nikšiću 1924. godine, gdje bio jedan od osnivača nekadašnjeg Narodnog pozorišta. Po završetku gimnazije upisao je medicinu od koje je odustao nakon što je završio polugodišnji kurs za animatore dramskih družina tadašnje Jugoslavije. U rodnom Nikšiću od 1949. godine počinje sa predstavama, a potom je ostvario brojne uloge u pozorištu, TV serijama kao i na filmovima. Pisao je dramske tekstove, režirao nekoliko predstava i nagrađivan je brojnim priznanjima.
– Mandić je neprevaziđena veličina kada je u pitanju pozorište i gluma. Imalo je od njega većih majstora glume, glumaca koji se mogu vještije obratiti, iskazati, ali ta ekspresija, ta metafizika, tempo, ritam koji je on nosio, bili su nevjerovatni. Imati njega u predstavi značilo je imati predstavu od koje publika ne odustaje nego je gleda dva sata ili više. Jednostavno, Veljko je bio stožer glumačkog apsoluta. Prva ličnost pozorišta je reditelj, a prvi čovjek je glumac. Sve možemo zapostaviti do trenutka kad se digne zavjesa, kad se digne zavjesa to je pozorište. E, tu je Veljko bio neprikosnoven, istakao je Eraković u čije je 32 predstave Mandić igrao.
Jednom takvom umjetniku, smatra Eraković, treba se odužiti na pravi način pa je predložio da se uradi monografija o Veljku Mandiću, a njegov rodni grad Nikšić da jednoj ulici da njegovo ime. Iako se svega nekoliko puta sreo sa Mandićem i reditelj Branko Baletić smatra da je on bio neprevaziđeni umjetnik koji je plijenio, kako u pozorištu, tako i na filmu.
– Njegova spoljna ekspresija, to fantastično lice slagalo se sa tom unutrašnjom energijom. On kad izađe na scenu, ne treba scenografija, on popuni scenu jer publika osjeti unutrašnji naboj glumca, tu fantastičnu energiju. Mi nismo bili ni svjesni Veljkove vrijednosti, ni mnogih glumaca drugih koji potiču iz Crne Gore, šta su oni značili za jugoslovensku kinematografiju, evropsku kuturu. Smatram da smo dužni da napravimo jednu dokumentarnu seriju o njima, rekao je Baletić.
Mandićev unuk i direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović istakao je da je Veljko tokom života radio sa čitavom plejadom jugoslovenskih reditelja.
-Postoje filmovi koje ja otkrijem vrteći kanale na onim programima koji prikazuju jugoslovenski film, neke naslove za koje nisam ni znao ili sam ih već zaboravio. Desi se da čujem Veljkov glas i vidim da je igrao i u tom filmu. Taj popis nikada nije do kraja napravljen, kazao je između ostalog Martinović.
Nakon omaža, čiji medijator je bila Kristina Radović, koja je čitala Mandićevu biografiju, prikazan je film „Derviš i smrt“ Zdravka Velimirovića u kojem je istaknuti glumac iz Nikšića tumačio lik Kara-Zaima za šta mu je pripala „Zlatna arena” u Puli za epizodnu ulogu.
B.B.
)){kind=small}
