Proslava trinaeste godišnjice nezavisnosti Crne Gore protekla je u sumornoj atmosferi i sa neobično malo državne pompe, a da li je razlog u maleroznom broju 13, ili se radi o nužnosti u ovoj i ovakvoj državnoj tvorevini, pita se Momir Bulatović, nekadašnji predsjednik Crne Gore.

Način na koji je tada bila obezbijeđena većina na neposrednom izjašnjavanju građana, napisao je Bulatović za „Sputnjik”, bio je i ostao sumnjiv velikom broju Crnogoraca, ali i nepristrasnih posmatrača.

– Uprkos svemu, odluka je bila prihvaćena i, što je bila i najveća njena dobit, postala je državna realnost na miran način i bez ozbiljnijih sukoba. Pametna vlast bi u tadašnjim prilikama sa posebnom pažnjom pristupila Srbima iz Crne Gore. Nažalost, Crna Gora nema pametnu vlast. Milo Đukanović je stao na čelo nekadašnje ubjedljive manjine, koja se, pod imenom montenegrinstva, naprasno, a isprazno proglasila većinom. Godinama i sve neskrivenije u Crnoj Gori se proganjalo srpstvo. Od njene sopstvene istorije i tradicije, do prava na slobodno izražavanje (srpske) etničke pripadnosti, progona Srpske pravoslavne crkve, sve do nedavne sramne presude grupi od 14 ljudi, među kojima su i dva nesporna lidera srpskih političkih partija u Crnoj Gori – istakao je Bulatović.

Kako je naglasio, kada je zvanična Crna Gora postala članica NATO-a i prije toga priznala lažnu državu Kosovo, to je bilo urađeno sa punom sviješću da je ogromna većina građana (po priznanju samih čelnika vlasti, čak osamdeset odsto) bila protiv.

– Ali, sa Vašingtonom i Briselom za leđima i brojnim lukrativnim poslovima za svoje privatne firme, „gospodari“ Crne Gore su iskazali nesumnjiv prezir prema sopstvenom narodu. I šta tu ima da se slavi? Nakon trinaest godina, Crna Gora, shvaćena kao mašina kojom upravlja Milo Đukanović, a putanju određuje Vašington, definitivno je „zaribala“. Nema više pogonskog goriva, a mjenjač se zaglavio. Paraliza se očituje u tome što svi znaju da se sa Milom i svim onim što on predstavlja ne može naprijed, a da je hod unazad nemoguća misija za njega i njegove sledbenike. Paraliza je i u tome što niko pouzdano ne može da zna šta slijedi – zaključio je Bulatović.

S.R.

---