Penebjankova teorija paradoksalnog efekta, po kojoj se najstabilniji savezi stvaraju između oponenata, odnosno ideološki udaljenih političkih partija, u Crnoj Gori se pokazala na djelu. Heterogenošću tri opozicione liste dobijena je pobjednička formula kojom se uspjelo ono što je decenijama bilo samo u domenu želje. Pomalo stidljivo, nekako neočekivano, a opet s velikom nadom da će se baš 30. avgusta s trona, poslije trodecenijske vladavine, skinuti DPS, uspjela je zahvaljujući strpljivim potezima svih aktera iz opozicinog korpusa.
Međusobno napadanje, što je godinama bio glavni adut DPS-a, koji je uspješno zavađao opoziciju, ovoga puta je izostalo. I kao rezultat dobijen je 41 mandat na strani „vječitih gubitnika“. Iako heterogeni, ali bez međusobnog napadanja i uz minimum uvažavanja, uspjeli da obriju Britvu. Sada je pred novom većinom period dokazivanja koliko znaju, umiju i mogu. I da pokažu jesu li spremni da uđu u rudnik i obračunaju se sa bezakonjem, nepotizmom, korupcijom i nepravdom, na koje su decenijama upozoravali iz opozicionih klupa. I što je najvažnije, da li su na ličnom primjeru spremni da pokažu da se neće uplesti u mrežu moći.
DPS i njegovi saveznici osjetili su na svojoj koži i Penebjankove tvrdnje o štetnim efektima ideološke bliskosti. Uprkos istraživanjima rađenim za partijske potrebe, na osnovu kojih su i dva dana pred izbore uvjeravali da će i ovoga puta da zadrže vlast, sličnost i međusobno kuraženje nije pomoglo.
Predizbornu godinu obilježio je sijaset događaja i poteza vlasti, uglavnom nezakonitih i protiv volje građana. Pad DPS-a uzrokovan je porastom lične hrabrosti i podizanjem građanske neposlušnosti na viši nivo. Sve poluge moći koje je vlast bez ikakvih kočnica koristila do maksimuma nijesu uspjele da toliko pritisnu građane da pognute glave pristanu na sve što naredi DPS. Zato su najveći dobitnici izbora upravo građani, koji su se napokon oslobodili straha od DPS babaroge, to jest da ih u glasačkim kabinama nadzire Milovo oko, koje budno snima svako zaokruživanje i dijeli otkaze već u ponedjeljak. U toj priči jedino je tačno da su razni čauši s uticajnih pozicija slavodobitno kažnjavali građane koji su glasali na osnovu ličnih uvjerenja, a ne po partijskom naređenju.
Interesantno je da je nastavak „Snimka“, kao dobro oprobana formula DPS-a, ovoga puta blokiran upravo po sistemu po kojem je stranka
Mila Đukanovića vladala decenijama. Pusta obećanja vratila su se kao bumerang. Tako se teren, od prepoznavanja, pretvorio u teren za kontraobećanja. Jedan dio građana obećao je izaslanicima DPS-a da će glasati za tu stranku, ali – u skladu sa višedecenijskom praksom DPS-a – nijesu ispunili obećanje. A glasali su do 12 sati. I javili se direktorima preduzeća koji su, ako i uvijek, nastojali da kroz pritisak na građane osiguraju još jedan direktorski mandat, pa možda i zakuče poziciju ministra.
Teško je nabrojati sve razloge zbog kojih je DPS zasluženo, i napokon, otišao u opoziciju. Od sveopšte pljačke, izborne krađe i raznih mahinacija, uništavanja svih resursa kojima država raspolaže – u čemu je najteže uništavanje ljudskih, preko selektivne pravde, hapšenja neistomišljenika, ugrožavanja života, progona kritičara vlasti, do nerasvjetljavanja najtežeg zločina koji se dogodio za vladavine DPS-a – ubistva
Duška Jovanovića, vlasnika i urednika dnevnih novina „Dan“. Spisak pogrešnih poteza koje je svih ovih godina vukla vlast, poput upornog postavljanja svojih pulena na, znanjem i sposobnošću, uglavnom nezaslužene pozicije, a sve ostale u podređeni položaj, zaista je podugačak. Javnosti je prosto bolo oči prenošenje pozicija moći sa roditelja na djecu i bahaćenje tatinih i maminih sinova i kćeri pod plaštom državne zastave, nezajažljivo bogaćenje pojedinaca koji su rukovodili državnim preduzećima stvarajući minus u njihovim kasama i pretvarajući ga u plus na ličnim bankovnim računima, otimanja legitimno osvojene vlast na lokalnim izborima uz klasiču političku korupcijuâŚ
I dok su iz udobnih fotelja lagodno preraspoređivali moć, Crna Gora je živjela u duhu „Državog udara“, „Orlovog leta“ ili „Štrbaca“, zavisno od nacionalnosti, a uglavnom uz širenje straha da se svakom neposlušnom građaninu može prilijepiti etiketa državnog neprijatelja. U tome se tako daleko išlo da se nije prezalo no od hapšenja majke jednog opozicionog lidera samo zato što policajci njega nijesu zatekli kod kuće. Ni tokom primjenjivanja rigoroznih mjera zbog epidemije korona virusa vlast nije uspjela da se izdigne iznad svojih politikantskih interesa i da se barem u tom periodu prema svim građanima ponaša jednako. U karantin su slati opozicioni lideri i članovi njihovih porodica jer su prekršli mjere izolacije, dok su svoje „partijske drugove“ puštali da kontaktiraju i sa zaraženima i sa drugima kojima su mogli da prenesu virus. Hapšeni su opozicioni funkcioneri samo zato što su dijelili pomoć porodicama kojima je ona u vrijeme karantina bila neophodna. Čak su i predizborni spotovi zabranjivani. A međuetnički sklad lako je preko noći narušivan uz razne poruke mržnje čije autore „nijesu uspjeli da otkriju“ isti oni organi reda i mira koji su revnosno, i po 24 sata, znali ko crta trobojke i postavlja fejsbuk statuse.
Na kraju, početna i glavna tačka zbog koje je režim Mila Đukanovića poslat u opoziciju bilo je inaćenje vlasti da primijeni zakon o slobodi vjeroispovijesti, čemu se usprotivilo više od polovine građana Crne Gore.
U Gandijevom stilu, a u duhu pravoslavlja, organizovane su dostojanstvene litije, najmasovniji protesti u istoriji Crne Gore. Na demonstraciju sile, vođeni mudrim savjetima i strpljivim pozivima na mir i slogu, građani su odgovorili dostojanstvenim sabiranjem ispred svetinja, pjesmom i vjerom da ujedinjeni mogu da se odupru svakoj sili.
S druge strane, osiono, s visine, autokratski i bez imalo zazora zbog kršenja osnovnih ljudskih prava, stizale su poruke vrha vlasti. Hapšeni su sveštenici, stari ljudi, a u finišu predizborne kampanje i tek stasale djevojke jer su noseći krst „udarile na državni poredak“. Tako je čaša postala prepuna.
Koliko god bio dug vijek nove većine u Skupštini, činjenica je da je prekinut višedecenijski lanac koji je oko Crne Gore vezao i građanima oko vrata stezao DPS sa svojim tradicionalnim partnerima. I zato su ovi izbori nešto najljekovitije što se moglo dogoditi crnogorskom društvu. Olovkom je smijenjena vlast koja je došla sa ulice i godinama se ponašala u tom maniru.
Svijest da je vlast smjenjiva i da je građanin taj koji odlučuje trebalo bi stalno da bude na umu novoj većini ukoliko se i ona ne uzoholi i ne osili kao njeni prethodnici.
)){kind=small}
