-Živinar Mihailo Jovović iz Dosuđa kod Gusinja baštini više domaćih rasa kokošaka i pjetlova već dugo. Živinarstvo je prije svega hobi koje mu pričinjava veliko zadovoljstvo, a to nema cijenu, kaže Jovović. Tek poslije dolazi korist.
Na njegovom imanju šepure se turski pijevac, australop, brame, te somborska kaporka, te još neke ukrštene rase koka i pjetlova, koje su se, kaže Jovović, pokazale kao najbolje za ove krajeve i klimu u kojoj preovladavaju zima i snijeg. Ukrštanjem, kako tvrdi Jovović, ove vrste dobijaju nešto što nema nijedna druga.
- Sa sigurnošću mogu da kažem da sam jedini u gusinjskoj i plavskoj opštini koji se bavi živinarstvom, a možda i šire. Mogu da se pohvalim da mi se niko nije približio, a kamoli pretekao – kaže Mihailo Jovović.
Ranije je ovaj uzorni poljoprivrednik držao više rasa na svom imanju – i po 200 i više komada živinr. Ali, došlo je loše vrijeme, pa je živinarstvo, naroćito ovo kojim se bavi Jovović, postalo veoma skupo. Zato je, kaže Jovović, teška srca sveo svoje jato na pedesetak komada. Odgaja rijetke vrste živine nalijeganjem, a jato i dopunjuje i kupovinom. Najviše kupuje u Srbiji, a nešto i u Podgorici.
- Kad znam da negdje postoji primjerak rijetke rase ne `časim časa`, već idem i ne žalim da platim. Onda slijedi ukrštanje i dobijam ono što želim. Najskuplje sam platio belgijskog borca, čak 85 eura. Našao sam ga u Kraljevu, ali sam odustao od te rase jer je ekstremno borben i ubija ostale pjetlove. Neprikosnoven je u borbama, nikad se nije našao pijetao neke druge rase koji je bolji od njega. No, borbe su zabranjene, pa mi predstavnik ovog ljepotana ne treba – pojašnjava Jovović.
Što se tiče prodaje pjetlova, jednog primjerka iz svoje rase ljetos je prodao 50 eura. Kaže, došao čovjek da kupi za merak i ne žali da plati.
„Razumijem to, jer kad se meni neka rasa svidi, ne bih žalim ni ni paru da platim”, ža Jovović.
Ima primjeraka u svome jatu Jovović od kojih se „živ ne bi rastao”. Tako, je sentimentalno vezan za pijetla, starog od pet do šest godina. Ne bih ga prodao ni za živu glavu”, kaže ovaj pasionirani živinar. Od njega je dobio najviše potomstva, pa je riješio da mu produži život najviše što može.
Hrani svoje miljenike isključivo žitom, dodaje otpad od krompira, jabuka i drugog voća i povrća. Jato mu se hrani i travom, što smatra veoma značajnim.
- Interesantno je da i sad nose, pri temperaturi i do minus 20 stepeni Celzijusovih, što je rijetkost. Mislim da je to, vjerovatno, zbog dobre ishrane i smještaja. Inače, hranim ih dva puta dnevno - ujutru i u sumrak. S obzirom da se hrane istom hranom nema razlike u jajima po ukusu, jedino po boji i veličini. Nije to težak posao osim malo skup. Gusinje je zamrlo u svemu pa i platežnoj moći, tako da se teško ovdje može prodati i jaje i živina. Kupuje se iz prodavnica, što nije ni primaći domaćoj hrani, ali je jeftinije pa je narod prinuđen na to, jer ne može bolje – objašnjava on.N.V.


Čudna epidemija

No, ne ide sve glatko. Jato ljeti napada „neka vaška”, koju ni veterinari ne prepoznaju, pa ne znaju kako da liječe živinu. Jedino pomaže paljenje mjesta gdje liježu, pranje i krečenje. To donekle suzbije epidemiju, ali se ona ponovo vrati. To je jedan od razloga što ne držim i više komada, a mogao bi i preko stotinu, jer ima baštu, ograđenu u kojoj živini ni orlovi ni lisica ne mogu ništa, kaže Jovović.