Porodična zajednica koju okuplja 78-godišnja Zagorka Zaga Pešikan iz Risna svojim korijenima je povezana sa selom i nomadskim načinom života. Energična i preduzimljiva baka Zage bavi se stočarstvom od malena, a godinama je u ovu djelatnost uključila i dva sina, snahe, dvije ćerke, a sada i osmoro unučadi. Pešikani ljeti drže stoku u Cuce, odakle su porijeklom, gdje održavaju porodičnu kuću, a zimi se sa stokom spuštaju u Risan, gdje stalno žive od 1962. godine. Dvije kuće u gornjem dijelu Risna okružene su štalama i prostorom (napuštena kuća koju im je ustupio komšija), u kojima drže svinje, ovce, koze. Zaleđe koje Pešikani imaju u Cuce, bogatstvo je čiju vrijednost znaju da cijene i odrasli i djeca, pri čemu im je Zagorka Pešikan - majka, svekrva i baka, veliki oslonac.
- Vazda smo držali nešto od stoke. Trenutno uzgajamo 30 velikih svinja i 40 prasića, 30 ovaca sa desetak jagnjadi, šest koza i tri konja – kobila Lirija, sa kojom donosimo drva u Cuce i izgonim krompir, njeno ždrijebe Munja i poni Kolorado. Tu su i još desetak šarplaninaca (imamo i štence). Sada je hladno, svi u štali. Hranimo ih sijenom, kukuruzom, a za svinje nabavljamo pomije iz Specijalne bolnice „Vaso Ćuković” i iz Doma starih „Grabovac”. O stoci brine pastir Mićko Čabarkapa, koji je naša „desna ruka“. Sve životinje su veterinarski pregledane i čim dođu topliji dani tjeraćemo ih u Dragalj, gdje sinovi prave kuću. Želimo da tamo razvijemo poljoprivredno gazdinstvo, jer ovdje za to nema dovoljno prostora ni uslova. U Cuce imamo kuću, dolove, gdje uzgajamo krompir, kukuruz, paradajz, papriku, luk, ječam za konje, imamo čak i pčele, koje sada zimuju, gore je veliki snijeg. Kad dođe vrijeme ljeti da se radi, svi komplet odemo ujutro, snahe, ćerke, unučad - objašnjava Zagorka.
Odluku da se posvete poljoprivredi donijeli su zajedno, s obzirom da niko, osim jedne ćerke, nema stalno zaposlenje, djeca se školuju, a dvoje mladih budućih pomoraca traži zaposlenje.
- Nismo se nikome do sada obraćali za pomoć, ali bih voljela da nam Ministarstvo poljoprivrede Crne Gore izađe ususret i da nas podrži u razvijanju gazdinstva u Dragalju, da nas stručnjaci obiđu i posavjetuju koje mogućnosti imamo da bismo unaprijedili uslove za rad, zaposlili još radnika. Volje nam ne fali, a kupaca uvijek imamo za mlijeko (kozije i ovčije), sir, meso, jaja, povrće, voće, zdravu hranu. Imamo sušaru, proizvodimo domaći pršut. Do skora se o tome malo znalo, a sada nam ljudi sami dolaze, Ruskinje pogotovo za kozije mlijeko – kaže krepka i okretna Zagorka.
Ističe da im se ne isplati da domaće prasiće prodaju po cijeni za koju se svinjsko meso kupuje u supermarketima.
- Ne možemo dati svinjsko meso kao što je u „Voli” za 2,5 eura. Ispod 3,5 eura ne isplati nam se prodati živo krme. Bolje je ne prodavati ih, imamo sušnicu, pa ćemo se sami pobrinuti za gotov proizvod, pršut, imamo ga kome dati - dodaje baka Zaga, starinom iz porodice Prnjat, iz Kruševice, sela poviše Herceg Novog, koja je iznjedrila osam nosilaca spomenica NOR-a 1941/45.
Zanimljivo je da je pastir Mićko, po struci bravar, došao iz Bijelog Polja prije 20 godina, radeći u Herceg Novom, a zatim u hotelu „Teuta“, gdje je nakon devet godina ostao bez posla. Već dvije godine zaposlen je kao pastir u gazdinstvu Pešikana, gdje je našao svoje uhljebljenje.
M.D.POPOVIĆ