Poljoprivrednik Vebija Leši iz sela Kravari, koje se nalazi blizu granice sa Albanijom već punih 20 godina, svako ljeto prodaje svježe voće i povrće ispred barske zelene pijace. Kao i drugi seljani iz ovog kraja, Leši je naučio da stvara i radi od malih nogu, da bi preživio, školovao djecu... Kako kaže na barsku pijacu stiže prije svitanja da bi zauzeo mjesto na kome može biti nekoliko sati, najkasnije do sedam i po ujutro, kada počinje da ih tjera inspekcija.
- Što prodamo od ranog jutra do tada, uglavnom, prodali smo. Kad završim sa prodajom na pijaci, pokušavam ono što je ostalo prodati po piljarama, mini marketima, ili vraćam kući. Čim dođem kući, sat-dva odmorim, a onda pravo na polje. Zalivanje, branje novog, svježeg povrća za prodaju, pa utovaranje u vozilo-kaže. Kako Leši naglašava, „sve bi bilo lakše, kad bismo imali otkupne stanice”.
- Poljoprivrednim proizvođačima trebaju otkupne stanice. Država nam ne pruža neke uslove koji bi nam bili pogodni. Treba nam otkupna stanica za voće i povrće. O cijeni uopšte ne govorim. Način, na koji smo primorani da prodajemo otežava nam posao. Mnogo se radi, naporno je- ističe Leši.
Prema njegovim riječima lubenica je ove godine dobro rodila, a najkvalitetnija je iz ulcinjskog zaleđa.
- Lubenica traži sunce. U Vladimirskim poljima, vode negdje ima, a negdje nema. Znači treba i zalivati. Kilogram lubenice na malo prodajem za 20 centi, dok se u piljarama i mini marketima prodaje za 30 do 35 centi. Nakupcima prodajemo po 17 centi. Veliki je trud, a mala zarada. Domaće proizvode kupuju prodavci sa zelene pijace u Baru, iz druhih primorskih gradova, vlasnici piljara - kaže Vebija i dodaje da cijela njegova porodica živi od ovog posla.
- Od ovog posla školujem djecu. Kćerka završava pravo, pred diplomom je, sin je druga godina. Kažu da neće ostati na selu i baviti se poljoprivredom, poslom koji sam ja naučio od mog oca, on od đeda… Djeca kažu da nema hljeba od poljoprivrede. Svaka godina, lošija je od prethodne. Sjeme lubenice je šest centi, a treba i đubrivo, pa eto koliko nama ostaje, a kad dođe stani, pani, na njivi je prodamo i za 10 centi - kaže Leši, dodajući ako je dobra godina može da proizvede oko 50 tona što na svojoj zemlji, što na njivi koju uzima u rentu. D.S.
Krevet komad kartona
Među poljoprivrednim proizvođačima iz barskih i ulcinjskih sela, ima i onih koji na parking ispred zelene pijace stignu oko 22 sata, da bi zauzeli i sačuvali mjesto. Umjesto vozila „parkiraju” pakete voća i povrća. Ako zalegnu, krevet im je pločnik, parče kartona smješteno između gajbi paradajza, paprika, pipuna…, ispod otvorenog neba. I nisu samo muškarci na pijaci, među njima ima i žena. I svi, uprkos mraku, pokušavaju da prodaju voće i povrće dok ga vrućina ne pokvari...