K
oliko puta vam se dogodilo da i, pored toga što su okolnosti u kojima se nalazite bile odlične, jednostavno niste uspjeli da ispunite svoje ciljeve? Osjećaj praznine koji se poslije toga javlja teško je prevazići, jer smo svjesni da smo takvom raspletu situacije sami doprinijeli, bez racionalnog objašnjenja zbog čega smo tako postupili.
Autosabotaža kao oblik ponašanja javlja se svaki put kada smo svjesni da će nas promjena navika dovesti do ispunjenja cilja koji će naš život odvesti u sasvim drugom pravcu. Zbog čega onda odlučujemo da se udaljimo od materijalizacije željenog? Šta nas to sprečava da ostvarimo ono čemu težimo?
O autosabotaži, modelima koji je otkrivaju i načinima kako da je prevaziđemo za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
-U ljudskoj prirodi je da se često ponaša iracionalno i da sami sebe sabotiramo – kaže psiholog Vuković za „Dan”. - Mnogo toga što radimo sprečava nas da se osjećamo zadovoljno, ispunjeno i spokojno, jer nas realizacija ciljeva tjera da se oprostimo od starih oblika ponašanja i susretnemo sa novim koji su nam nepoznati. Kako je sve što nam je nepoznato u isto vrijeme strano i izaziva nam strah, skloni smo da se držimo provjerenih obrazaca ponašanja koji nas ne približavaju zacrtanim ciljevima, ali ipak imaju za nas psihološku dobrobit, jer nas drže u zoni komfora. Ali, dokle god smo u zoni komfora, dotle ne postižemo lični rast.
Koji su to oblici ponašanja koje možemo da podvedemo pod autosabotažu?
-Prokrastrinacija, odnosno odlaganje započinjanja i završavanja poslova i zadataka koji nas vode ka željenom cilju, čini sastavni dio života velikog broja ljudi. Često zaboravljamo da se u životu kajemo mnogo više zbog onoga što nismo uradili nego zbog onoga što jesmo. Primjera radi, student nikako da položi posljednji ispit, jer je svjestan da ga poslije dobijanja diplome čeka velika životna promjena – potraga za posalom, obaveze koje takav ritam života donosi... Istu situaciju možemo da preslikamo na druge primjere; usamljena gojazna osoba ne gubi kilograme jer su joj oni zapravo zaštita od „izlaska u svijet” i ostvarivanja emotivnog odnosa u kom strahuje da će biti povrijeđena, osoba koja je sklona alkoholizmu ne traži stručnu pomoć jer ima strah od života „bez čašice” i vlastitog snalaženja u nekom drugačijem okruženju... „Ruku pod ruku” sa prokrastinacijom „ide” i gomilanje stvari; skupljamo časopise, garderobu, obuću..., i iako ih ne koristimo, ubjeđujemo sebe da će nam jednog dana zatrebati i da ne smijemo da ih se otarasimo. Materijalne stvari su u ovom slučaju fizička potpora prošlosti kojoj smo dali na značaju, a koja nas drži u zoni komfora. Iako nas takav život ne ispunjava, grčevito ga se držimo iz straha od onoga što nas čeka u budućnosti.
Koji tip ličnosti je najviše sklon autosabotaži?
-To su idealisti i perfekcionisti. Idealisti, jer imaju iracionalna očekivanja da će se u jednom trenutku „sve kockice složiti” i da će im sve „ići na ruku” kad „zasija njihova zvijezda sreće”. Riječ je o nezrelim osobama koje imaju fatalistički pristup životu i stalno se oslanjaju na intuiciju, ignorišući ono što se stvarno događa. S druge strane, perfekcionisti čekaju trenutak kada će „sve biti savršeno”, zaboravljajući da idealan trenutak nije nijemo posmatranje okolnosti koje se odvijaju po našim zamislima već naše aktivno učešće u njihovom stvaranju i, naravno, naša reakcija da bi do ostvarenja cilja došlo. Osobe koje su preokupirane detaljima s namjerom da sve bude besprjekorno zapravo se stalno bave budućnošću i propuštaju život u sadašnjosti. I idealisti i perfekcionisti imaju sličan način autosabotaže - oni su vječite čekalice.
Kako prevazići ove oblike ponašanja?
- Strah je primarna ljudska osobina koja datira još od početka postojanja naše vrste i koliko nam je koristila u prošlosti, toliko danas negativno utiče na pozitivne promjene u našem životu. Nekada je strah bio neophodna mjera opreza da sačuvamo fizički integritet; s razvojem evolucije on je postao snažno psihološko oružje, posebno kod osoba koje će radije grčevito grliti „dobro poznato zlo” nego što će poći u susret „nesigurnoj sreći”. Da bismo bili srećni, zadovoljni i ispunjeni, trebalo bi da se uhvatimo u koštac sa životom, da budemo radoznali kao djeca i da ne dozvolimo da nam nijedan dan bude isti kao prethodni. Rutina, makar ona bila i dobra, pretvara se u tinjajuće nezadovoljstvo koje opet rađa samosabotažu iz straha od promjena. Na ličnoj sreći trebalo bi raditi iz dana u dan; to je najdugoročnije ulaganje i zaslužuje najvažniju poziciju na ljestvici našeg života.
Snežana Moldovan