Koliko puta vam se dogodilo da se poslije svakog razgovora sa prijateljima, rođacima, kolegama, poznanicima ili čak roditeljima osjećate iscrpljeno i bez energije? Nezadovoljstvo, povrijeđenost ili osjećaj bespomoćnosti i uzaludnog trošenja vremena i energije posledica su komunikacije sa takozvanim teškim ljudima kakve svako od nas ima u svom okruženju. I ma koliko se trudili da razgovori koje vodimo sa njima budu optimistični i konstruktivni na obostranu korist, radost i zadovoljstvo, takvi susreti se uvijek završavaju našim psihofizičkim umorom.
Zbog čega održavamo odnose koji za nas nisu prijatni i kako da prekinemo ostanak u tom „začaranom krugu” ili ga preobratimo u prijatno iskustvo za „Dan” govori psiholog Zorana Vuković.
– Najvažnija stvar u suočavanju sa teškim ljudima je da ih prepoznamo, odnosno da uočimo koja su to ponašanja drugih ljudi koja nam ne prijaju – kaže psiholog Vuković. – Za nekoga su to ljudi koji imaju mišljenje o svemu, a kada pogriješe napadaju druge. Potom, u kategoriju „teških ljudi” spadaju one osobe koje se konstantno žale, ali ne traže rješenje, niti prihvataju predloge i savjete, kako da svoje probleme riješe. Postoje ljudi kojima je dominantni oblik ponašanja otvorena verbalna agresija, kao i oni su nefleksibilni i imaju tendenciju da negativno gledaju na sve što im se događa u životu. Najzad, među ljude koji crpe tuđu energiju, spadaju i oni koji uzimaju sve tuđe resurse poput podrške, odobravanja i empatije, a ne nude ništa osim svog fizičkog prisustva i sklonosti ka dramatizaciji svega što im se događa. Kada takvim ljudima ponudite rješenje, oni se brže-bolje potrude da stvore novi „nerešiv problem”, kako bi ostali u centru pažnje i nastavili da, uslovno rečeno, tjeraju druge da žive njihov život umjesto svoj. Ukoliko je riječ o poznanicima ili rođacima, problem je lako rješiv – nećemo se viđati sa njima često i tako ćemo sačuvati sebe. Ali, ako se radi o emotivnom partneru, roditeljima, bliskim prijateljima ili kolegama sa kojima svakodnevno provodimo vrijeme, upadamo u klopku da i sami ostanemo bez pozitivnog životnog stava, jer trošimo svoje resurse na zadovoljenje tuđih potreba koje su poput „rupe bez dna”.
Zbog čega ostajemo u odnosima koji nas opterećuju?
– Ljudi griješe kada za opstanak u odnosima koji ih opterećuju krive samo druge. Svaki odnos je „dvosmjerna ulica”. Disfunkcionalna uvjerenja koja smo usvojili u djetinjstvu ili tokom života glavni su krivac za uporno održavanje odnosa sa takozvanim teškim ljudima. Ova uvjerenja aktiviraju osjećanja straha i krivice, zbog čega odlučujemo da ćemo ipak provoditi vrijeme sa osobama koje nas iscrpljuju. Osjećanje krivice izaziva uvjerenje da je osobi koja nas iscrpljuje potrebna pomoć i da nema nikoga osim nas kome može da se obrati; ukoliko odbijemo da pomognemo takvoj osobi osjećaćemo se loše. Takođe, često se događa da su „teški ljudi” naši dugogodišnji prijatelji sa kojima smo imali mnogo lijepih trenutaka; tada su drage uspomene okidač za osjećanje krivice, jer ne možemo da dozvolimo sebi da tek tako prekinemo komunikaciju sa nekim koga znamo dugi niz godina. Sebe doživljavamo kao lošu osobu ako iznevjerimo očekivanja naših roditelja i rođaka, jer smatramo da je nedopustivo da ih „ostavimo na cjedilu” onda kada smo im, kako kažu, najpotrebniji, često zaboravljajući da smo im uvijek najpotrebniji, jer se tako postavljaju prema nama. Najzad, za ostanak u toksičnim odnosima krivac može da bude i strah od samoće. Većina ljudi koji su nesigurni u sebe imaju pogrešno uvjerenje da će do kraja života ostati sami ukoliko prekinu lošu emotivnu vezu ili brak. Umjesto da se odvaže na takav korak, oni radije biraju da ostanu u vezi koja ih ne ispunjava ili u braku koji ih iscrpljuje i u kom se osjećaju kao žrtva.
Kako da prevaziđemo disfunkcionalna uvjerenja koja nas zadržavaju u lošim interpersonalnim odnosima?
– Kada osvijestimo šta nas drži u odnosima koji nas ne ispunjavaju, trebalo bi da se suočimo sa našim psihološkim izborima i damo sve od sebe da ih promijenimo. To nije nimalo lak zadatak, posebno ako smo rasli u porodici koja je „hranila” naše osjećanje krivice i/ili strah od samoće. U takvim situacijama često nije dovoljna samo snažna volja, već i psihološka podrška, posebno kada imamo toksične odnose sa članovima najuže porodice. Tada je put promjene vrlo buran i teži nego kada se suočimo sa „teškim ljudima” u poslovnom okruženju. Kada se oslobodimo osjećanja krivice i/ili straha, trebalo bi da uslijedi pažljivo osmišljen razgovor sa osobom čije nam ponašanje smeta. Nikada ne bi trebalo da osudimo osobu koja nas iscrpljuje, već da joj brižno stavimo do znanja šta nam ne odgovara u njenom ponašanju. Naime, često se događa da ljudi nisu svjesni kako njihovo ponašanje utiče na druge, i ako dobiju šansu da to osvijeste, pozitivne promjene su moguće. Ukoliko, pak, do promjene ne dođe, ne preostaje ništa drugo nego da odnos koji nas opterećuje svedemo na minimum ili ga u potpunosti prekinemo. Ali, prve korake na putu promjene moramo da napravimo sami.
Snežana Moldovan