Vrijeme u kom živimo zahtijeva konstantnu edukaciju, bez obzira na to koliko godina imamo. Iz dana u dan očekivanja su sve veća, kako prema djeci koja tek polaze u školu, tako i prema odraslima koji žele ne samo da napreduju na poslu, već i da zadrže postojeće radno mjesto. Savladavanje novih vještina iziskuje odvajanje vremena za učenje, a vrijeme je danas najvažniji i ujedno najdeficitarniji resurs. Zbog toga su metode brzog čitanja i brzog učenja od neprocjenjive koristi.
Igor Rakić, osnivač Škole intelektualnih vještina, saznao je za postojanje tehnike brzog čitanja još kao osnovac, a u studentskim danima do tančina je upoznao i savladao. U poslednjih 11 godina kroz njegov trening centar u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini prošlo je više od 20.000 polaznika, od kojih najstariji ima 85 godina, a najmlađi samo dvije godine i sedam mjeseci!
U razgovoru za „Dan” Rakić govori o tehnici brzog čitanja i njenoj primjeni u svakodnevnom životu.
-Tehniku brzog čitanja, odnosno fotočitanja, otkrio sam u knjizi „Kako unapijediti svoje intelektualne sposobnosti” koju mi je kao devetogodišnjem dječaku dao na čitanje direktor škole u koju sam išao – kaže Igor Rakić za „Dan”. - Tu sam prvi put pročitao da su intelektualne sposobnosti skup strategija, tehnika i navika koje raščlanjivanjem i vježbom možemo da unaprijedimo. Mislim da je ta ideja o mogućnosti rasta na intelektualnom i, ono što sam kasnije počeo da proučavam – na emocionalnom planu, bila ključna stvar koja će opredijeliti moje životno opredjeljenje da se bavim mentalnim razvojem ljudi. Deset godina kasnije, na studijama sam, gledajući emisiju na televiziji, vidio čovjeka koji je govorio kako postoji tehnika pomoću koje čitanje može da se višestruko unaprijedi i kako ona može da se nauči i na Balkanu.
Koliko Vam je ova tehnika pomogla prilikom studija?
-Učenje bez tehnika čitanja sada mi izgleda nezamislivo. Glavna razlika je u tome što kod strategija brzog čitanja povećavamo funkcionalnost čitanja i otklanjamo greške koje pravimo kod klasičnog čitanja - poput optimizacije pokreta oka, percepcije, načina povezivanja, kontrole zaboravljanja... Kada naučite da čitate kvalitetno i sa punom pažnjom, svaki drugi vid čitanja je zamarajući. Tehnika brzog čitanja je za mene bila vremeplov koji mi je omogućio da ubrzam učenje skoro dva puta, da postižem jako dobre rezultate u učenju, a da mi pritom ostane daleko više vremena za putovanja i zabavu nego većini drugih studenata.
Koliko vremena Vam je bilo potrebno da pročitate prosječnu knjigu od 300 strana prije nego što ste savladali tehniku brzog čitanja, a koliko Vam je za to potrebno danas?
-Ukoliko posmatramo jedan roman, prije tehnike mi je bilo potrebno, kao i svakome, otprilike minut i po po strani, odnosno, ako čitam po sat vremena dnevno - oko sedam dana za jednu knjigu. Sada za sedam dana pročitam knjigu čitajući petnaestak minuta dnevno. To je oko dvadesetak sekundi po strani.
Kroz naš obrazovni sistem malo je prosvjetnih radnika koji su naučili đake kako se uči. Zato imamo na stotine hiljada „bubalica” koje nemaju praktično znanje. Kako se najlakše može savladati učenje, a da pritom „ostane nešto u glavi”?
-Pitanje je zašto oni nijesu naučili djecu kako da uče? Zato što tokom svog školovanja nijesu opremljeni praktičnim metodikama učenja. Da ne pominjemo da nemaju ideju kako da se nose sa milenijalcima koji imaju probleme sa pažnjom, rječnikom, čitanjem, sporim pisanjem, emocionalnim kašnjenjem, bijesom i agresijom. Nemoguće je uzeti prosvjetni sistem i promijeniti ga, čak i u najrazvijenijim zemljama. Izuzimajući zemlje Beneluksa - prvenstveno Norvešku i Finsku, i sa druge strane svijeta Singapur, danas svi imaju problem sa obrazovnim sistemima. Jedini način da djeca nauče kako da uče funkcionalno jeste da ta inicijativa dođe iz porodice i iz nezavisnih obrazovnih sistema koji se specijalizovano bave metodama učenja. Djeca moraju da nauče kako funkcionišu njihova pažnja, koncentracija, motivacija, dosada i radoznalost. Potom treba da nauče kako da samostalno planiraju, da riješe probleme u čitanju, selekciji, povezivanju, pamćenju i prisjećanju.
Stalno slušamo kako je lijeva hemisfera mozga zadužena za pamćenje jedne grupe vještina, a desna za drugu grupu vještina. Koliko krut obrazovni sistem utiče na to da obje hemisfere mozga ne ostanu sinhronizovane i kako to promijeniti?
- Glavna greška kod posmatranja problema podjele funkcija između lijeve i desne hemisfere je što ljudi uopšte ne znaju šta je to. Kada bi prosvjetni radnici, kao i roditelji više znali o ovom fenomenu, za čije je proučavanje 1981. Rodžer Speri dobio Nobelovu nagradu, imali bismo manji broj problema u učenju. Moždane hemisfere su oko dva milimetra debeo površinski sloj mozga koji se bavi višim kognitivnim funkcijama. Kada ih posmatramo odozgo, liče na jezgro oraha. Do sedme godine kod djevojčica i osme godine kod dječaka ova dva dijela mozga sarađuju prilično dobro. Ali, usložnjavanjem operacija kojima se naš misleći sistem bavi mozak odlučuje da grupiše ove funkcije i jedan njihov dio smješta u lijevi dio, a drugi u desni. Sa lijeve strane se grupišu logičko-racionalne funkcije poput govora, jezika, poimanja vremena, analize, matematike. Sa desne strane koncentrišemo percepciju boja, oblika, slika, muziku, ritam, kreativnost, maštu, kontrolu emocija i dugoročnog pamćenja. Kod klasičnog učenja dominantno koristimo logiku, jezik i analizu, što su funkcije lijeve hemisfere. Za to vrijeme desna hemisfera, koja procesuira pamćenje, nema šta da radi i mašta - gubimo koncentraciju, aktiviramo dosadu i ne pamtimo ništa. Zbog toga je važno da izgradimo sistem učenja gdje ćemo paralelno koristiti obje kortikalne sposobnosti. Obrazovni sistem je suviše veliki i u njemu učestvuje suviše ljudi. Nemoguće je promijeniti ga. Pravu promjenu donijeće roditelji, jer je njih najviše briga za razvoj i budućnost njihove djece. Uopšte, mislim da se budućnost obrazovanja nalazi mikroobrazovnim sistemima gdje će jedan mentor voditi nekoliko djece i gdje će fokus obrazovanja biti na znanju i vještinama, a ne na zgradama, opremi i procedurama.
Koliko vremena je potrebno da bi osoba prosječnih intelektualnih kapaciteta savladala brzo čitanje i pamćenje i ko lakše to može da nauči - djeca ili odrasli?
-Djeca uče dramatično brže, naročito do dvanaeste godine. I sve češći problemi poput sindroma rasute pažnje, fenomena otežanog čitanja ili slabe grafomotorike, odnosno sporog pisanja se rješavaju lakše, što smo bliži sedmoj godini. Samu tehniku brzog čitanja odrastao čovjek može da savlada za dva dana po šest sati treninga, a dvadesetak dana da je usvoji na nivou navike. To znači da čita brže, bolje povezuje, selektuje, da mu koncentracija traje duže i da za isto vrijeme pamti više nego prije. Nakon dvodnevnog treninga većina ljudi koji nemaju neku poteškoću nauče da čitaju oko 85 odsto efikasnije.
Snežana Moldovan