Prva kiša i već je hladno. Sva se naježih od glave do pete. Da li da potrošim još koji red pričajući o tome koliko mi moje ljeto već nedostaje. Prođe još jedno. Još jedno ljeto za mnom a toliko toga sam htjela, mogla, zamislila, a nisam ostvarila. I ko mi je sad tome kriv, jesen, e nije. Kriva sam sama jer sam maštala, sanjala a nisam djelovala. Sad ćuti i trpi. Trpi još jednu jesen, pa još jednu zimu sve dok ti ne dođe Biso proljeće, kad ćeš opet da sanjariš, maštaš i možda čak zasučeš rukave i učiniš nešto. I đe mi je taj džemper? Baš mi se ne nose dugi rukavi i taj kišobran svaki dan, a lijepo vidim kako me nebo mrko gleda i kao da kaže „E Biska, što si uživala, uživala si. Nema više”. A iskreno, nekad sam voljela jesen. Neću lagati. Ja sam bila od onih djevojčica koja se radovala septembru i zlatnim njegovim bojama. Voljela sam dunje, miris džema od šljiva, pravljenje zimnice i ribanja kupusa. Radovala sam se kapama i rukavicama. Eh šal, bio mi je posebno omiljen dio garderobe. Još se sjetim mirisa ajvara i freško pečenih paprika, kad se u dvorištu okupe moja majka i njih još tri, pa sa vaganima i šerpama, svaka iznese svoju turu, peku se paprike, priča se, mi sjedimo i gledamo, pomalo ko djeca smetamo, ali svi nas nekako vole i sve je nekako lijepo, toplo i jednostavno. Uz vatricu. Sad više toga nema. Nema dvoriša, nema nas majki, nema djece da smetaju. Zamijenila nas tehnologija proizvodnje, tehnologija života i prodaje. Niko više neće da prlja ruke, da prlja kuću, da gradi sjećanja. Najlakše je poći, odabrati, kupiti, pa voljka ti ljuti, ili pinđur. Ali sjećanja se ne kupuju tako lako. Ni to kako smo se s jeseni opremali za školu, nove sezonske cipele i nova jakna, stara se prvo premjerila jel okračala. A onda malo novog veša, čarape, čizme za duboku vodu, nekako se nama znao red i protokol. I svi smo išli svuda skupa i zajednički birali, iako je uvijek bilo kako majka kaže. Ni toga danas nema „Biso daj mi pare, odoh do Delte, ima popusta. Da kupim nekih kul stvarčica i da budem in.” a đe je tu Bisa, da nešto predloži, da ode sa tobom „sine, a da idem sa tobom? Ma nema potrebe, evo mi BFF, idemo zajedno, samo mi ti daj pare” i tako. Baš je hladno. Evo mi se i prozor ko sam otvorio da me napomene da promijenim prekrivače za toplije. E neću baš, još noćas ću da sanjam ljeto pa vala se smrzla do zore. A koga ti lažeš Biso, već si obukla debele čarape i cvokoćeš izdajnički. I sve će nekako da se smiri i stiša i da mi donese neke laganije note. A ja to baš ne volim, iskreno. Vratite mi moje ljeto molim vas, odmah! A onda, Bog, neka sila, ili priroda, šta li već nagradi te najljepšim poklonom prvog dana jeseni. Tog dana sam kući, u bijelom, čipkanom jastučiću, donijela stvorenje koje me danas najviše na svijetu voli. Moje slatko od dunja, moj pekmez od šljiva, moj najslađi dar prirode, moju Varvaru. Tog prvog dana jeseni, gospodarica nježnosti ušla je u naš život i naš dom i od tada sve je drugačije. Ja sam dobila svog ličnog malog Anđela, novu dimenziju života i nov pogled na svijet... I jeseni su postale drugačije, toplije, zlatnije..
Srećan ti rođendan Jesenja vilo....
Voli te tvoja Bisa najviše