Razmišljamo li za Boga miloga, koliko ništa ne znamo da cijenimo dok to nešto ne izgubimo ili to nešto ne izgubi nas. Da li znamo kako su divne te sitne pobjede, male stvari, dok nas neki grumen problema ne tresne u glavu pa ne shvatimo kako je prelijepo maštati o novom paru čizama, nekoj večeri, dok se tamo neki Luka bori sa svojom majkom u epi napadu, grčevito držeći je za ruku, vrišteći dok se zidovi njihovog doma cijepaju. Da li su vam i sada one trojke iz fizike toliki problem ili loše urađeno likovno, dok gledaš kako majka gura u kolicima djevojčicu od dvanaest godina i ljubi je presrećna jer joj je tog jutra rekla „mama , volim te”. Koliko smo sebični od nula do beskonačno ako se tim istim majka, očevima, ljudima - borcima, koji imaju probleme ovakve vrste, žalimo na našu djecu koja se ne skidaju sa interneta, jer smo im kupili najskuplje telefone, pa postaju asocijalna , dok se ovi drugi bore da ih prihvate, zavole, ne gledaju „kao slonove na bazenu” i čudovišna bića. A onda svakodnevno more onih koji nas uče „samo pozitivno, kako zračiš tako provlačiš”. Druškane moj, može onaj lik sa ispruženom rukom na ulici misliti pozitivno po čitav dan, ali mu neće to donijeti koricu hljeba, topao dom i iskren zagrljaj. Nemoj mi prosipati te nebuloze, nego pomozi, budi konkretan, uradi nešto. Nemoj mi iz topline svog doma, baš kao i ja sada, pričati o divotama života, a znaš da nije sve tako prekrasno, čak naprotiv, mnoge je gore nego što misliš, i sve je baš crno bijelo da se ne lažemo, jer mi smo nacija koja ne voli „ništa između”. O, divno moj kolega danas reče „Zamislite da je nas ko Kineza” na što mu samo kratko odgovorih „ne daj Bože”. Pa mi bi se poubijali po familijama, po firmama, još od vrtića bi krenuli.Pročitah priču moje prijateljice o Franc Kafki, lutki i djevojčici. Naš bi joj čovjek rekao „izgubila si je pa šta, kupi novu”, ali onaj sa dušom će reći „ali na kraju, ljubav će se vratiti u nekom novom obliku”. Istina. Nemojte da ubijemo ljubav, a svakoga dana je ubijamo po malo, lagano, neosjetno. I dok za svaku glupost i neuspjeh krivimo retrogradni Merkur, evo stiže i nova informacija „Merkur kreće prema Škorpiji” wow i što sad? Kako dalje, koga sad da krivimo za gluparije, neuspjehe, krivo izgovorene riječi, ne činjenja. Mora se naći taj dežurni krivac jer ne dao Bog da smo to „MI”. I ne treba vam Dalaj Lama da vam priča o važnosti saosjećanja, pa ni Bisa. To je trebala majka još na početku, na samom startu da vas umjesto samo kolostrumom, nadoji i ljubavlju, empatijom, saosjećanjem. Jer ni mravi, ni pčelice, nemaju državu, ustav, religiju, ali znaju da samo zajedno, potpomažući se, mogu opstati. Priroda je i nas takve stvorila, ali negdje je nešto pošlo nakrivo. Zaboravljamo i ko smo i šta i da život ide uvjek ka jednom cilju. Onda? Čemu sve te mržnje, hejtovi, pametovanja, litre otrova i srdžbe na kraju ćemo svi biti isti. Opustite se, ne patite za stvarima koje nemate, ne mijenjajte ljude jer ih volite, prihvatite to kako je. Eto, ja bih sad rađe pila neki sokić sa ledom, na dalekoj nekoj obali, dok u daljini gledam kako se Sunčev zrak gasi u moru, nego li kuckala ovo pametovanje, ali eto, nemam bolje, pa ću ljuba preseliti ovdje, i lijepo mi je, stvarno. Nemam milione i kamione, ali imam dom, porodicu, pubertetlije, tvdoglave, čangrizave, tople, mile, dosadne i svakakve ljude oko sebe i neka ih, neću da ih mijenjam. To je kao kad te pitaju da li navijaš za Zvezdu ili Partizan? Jer da nema ovih prvih ni ovi drugi ne bi bili interesantni, kapiraš? E tako te volim... Ljubi vas Bisa, do mudrovanja, pozdrav.