Prođe i Vaskrs, obilježen skromno i u krugu porodice. Vidite, sve se može kad se hoće i želi. Ili bolje funkcionišemo kad nam brane i kažnjavaju nas. Danas sam shvatila da ni korona, ni bilo koja druga boleština, muka ili jad neće naš narod promijeniti. Nema šanse. Takvi smo kakvi smo. Samo se prividno pravimo i fini i kulturni i pristojni i uredni, a čim neko okrene glavu, sve radimo po starom. To je kao čačkanje nosa, kad niko ne gleda, glavu lijevo desno, pa ako nema nikog prst gurnuti što dublje, jer valja rudu iskopati. Neću više na temu virusa i naroda, toliko me sve to smorilo da sam jedva dočekala posao, obaveze, da izađem i vratim se jednoličnom krugu –kuća-poso-poso-kuća. Ne znam kako je djeci koja uče. I to je sve neobično. Ali vidim svakog čuda tri dana dosta, lijepo se navikavaju, kao da je nemati školu, sasvim normalno. Jedino fale drugari, druženje. Boka prije neki dan reče „da mi je neko rekao da ću ja ovo izgovoriti ne bih mu vjerovala, ali meni nedostaje škola. I veliki odmor, najljepša užina, druženje, neki moji prijatelji, naše vrijeme, klupa i smijeh“. Dobro je što djeca ipak, prepoznaju prave vrijednosti i znaju šta treba nakon svega obnoviti, čuvati, gajiti i njegovati. Nadam se samo da će im se nekako organizovati polumatura jer je to jedan divan dan kojeg bi trebalo rado da se sjećaju. Ovih wedana vidim ljudi se se rado okrenuli prirodi. Pate za šumom, rijekom. A znam neke koje imaju i šume i livade i imanje, pa im na um nije padalo da se malo tamo organizuju, nešto rade i usade. Sad su pune društvene mreže slika, ako i treba, samo da taj trend zadrže i nakon pandemije. Jer nije sramota imati selo, saditi mladi luk, imati nokte i uredan manikir. Naprotiv. Ne boj se sestro slatka da će ti neko zamjeriti ako se otisneš u njivu, draču ili baštinu. Bićeš još veća dama, ne brini. A ima i ovih novijih, koji sem četiri zida nemaju ništa, ali imaju volju. Pa su sklepali daske, malo zemlje i na vrhu zgrade, eto malog povrtnjaka. Rekoh ja, sve se može kad se dovoljno želi i hoće. Kako bi se lijepo sve oporavilo kada bismo svi dali svoj minimum, ali zaista previše tražim. Ali i danas u par navrata vidjeh da nam je kultura baš zatajila i da je ipak premalo mjesec dana da krene da nam se mijenja svijest. Ima tu još mnogo posla, uključujući i DNK, što ide malo teže. Nakupilo se toga previše, treba se isčistiti. Ipka su djeca najčistija bića. Ja se mojim genijalcima svakodnevno smijem. Koliko čujem pitanja i potpitanja na dan, i to kakvih, mnogo stariji komadi od mene bi se iznenadili. A tek konstatacije „da budem doktor, a važi majko oću kako ne. Za petsto eura i da mi aplaudiraju u osam. Neka hvala, ja bih malo više i aplauz da se unovči.“ Trezveno razmišljanje, a što se kaže, tek je ispilila iz pelene. A sve ih molim da bar jedna od njih dvije završi kakvu medicinu, da se bar na nekoga mogu osloniti, pod stare dane, ali izgleda zalud trubim. Ne vole to, da nekome na taj način pomažu, previše odgovornosti a premale plate. A kad ih pitam „a ovi ljekari danas, kako oni, završili fakultete, namučili se, sad liječe pacijente, paze na njih, kući ne idu, ne gledaju porodice, teško im je odgovor je „sami su birali, sami su krivi”. Otužno da se sve mjeri i gleda kroz novac, a ne kroz emociju. A onda čujem da ljekarima ipak neće povećati plate i budem tužna i bude mi žao. Ipak su oni zaista bili heroji u borbi sa nečim nepoznatim. Strašno bih voljela da griješim i da sam neinformisana. Od mene i večeras od srca i u srcu imaju i naklon i aplauz uz veliko HVALA. Tako dragi moji, ostajte dobri, debeli i srećni, vaspitani i srdačni.
Volite.. a vas voli Bisa do sledećeg čitanja.

---