Pričaću vam o jednom vremenu, o nekim sjećanjima, o starosti i nemoći, o bolu i tuzi..i nečemu što ne prestaje a to je ljubav i žal. Prije par dana bila sam sa jednom bakom, posjetila je svoju rodnu kuću. Iako već zagazila u osamdeset i neku, trošnog zdravlja, nadomak kuće svoga rođenja ubrzala je korak. Tešku kapiju, ruka starice pokrenu lakoćom i zagazismo u dvore sjećanja. I kao da se u tren ta starija gospođa pretvori u onu curicu koja se tuda igrala sa svojom braćom i sestrama. „hodi, da ti pokažem, gdje mi je bilo najljepše. Znaš li ti šta je izba, e vidi ovdje su sve bile ovce, ja odem da spavam a ujutru jagnjad, bijela kao pamučni oblačci“. Posmatrala sam je kako se kreće, i kako dodiruje stvari, kako ih mazi i priziva djetinjstvo, sjećanje na majku i oca i dane bezbrižnosti. Nježno dlanom prelazeći preko jorgana i ćilima kaže mi „ja sam bila vrijedna, vidiš, ovo sam ja prvo isprela, pa bojala, pa tkala..i sama sam smišljala mustru“. U glasu starice osjetih ponos ali i blagu tugu. Zna ona lijepo da danas to više niko ne koristi i da će nakon nje sve mahom biti zaboravljeno i odbačeno. Oči, kojima je prelazila preko zidova trošne i već ostarele kuće, sijale su joj posebnim sjajem. Ljubav. To je ono što su govorile. Voljela je svaki zid i gredu, taj stari prozorski ram i već dotrajalu zavjesu. Sat, koji je njen pokojni brat stavio na zid, a koji je nekada bio njenog oca, budio joj je posebne uspomene. „Uvijek, kada bi došli, brat bi navio sat, podesio vrijeme i uvijek je bilo puno ljudi, djece, smijeha. Danas nikoga nema“. Molih je da ona i ja navijemo sat i tako oživimo neke stare običaje, ali samo je blago odmahnula rukom i rekla „neka, nema potrebe za tim“. I dok se kretala škriputavim podom, pozvala me da mi pokaže stari album sa slikama. Njene sestre i braća. I zaista su žene iz tog vremena odisale posebnom ljepotom. Gusta kosa, obrve, zubi, sve je bilo prirodno i autentično. Svaka je bila ljepotica za sebe, a svaka posebna životna priča. „Znaš, mama je jako voljela sinove i mi sestro smo voljele braću“. Tako srčano i gordo, kao da priča o palim herojima, starica je izgovarala imena svoje braće. I bolan uzdah jer ih više nema. Kuća, trošna, a kao da je muzej. U tom svom privatnom muzeju, sakupljala je uspomene, sjećanja, i sa svakim uzdahom, ponavljala kako je nekada bilo lijepo, kad je bila kuća puna ljudi, djece i smijeha. „Majka bi pomuzla krave, bilo je mlijeka, sira, a onda bi tukli kačamak i gostili se, otac bi na sred sobe naložio furunu a mi bi djeca polijegali okolo, siti. To je bilo najljepše“. I dok ona priča o tim danima, shvatam kako su ljudi tog vremena bili skromni i vrijedni. Kako su cijenili prave svari, a to je vrijeme koje su provodili zajedno, braća i sestre, djeca i roditelji, komšije i prijatelji. A onda mi je pokazala torbicu njene majke. Već dosta dotrajala, kockasta tašnica bila je odraz nečijeg stila i doba života. Zamislila sam njenu majku sa torbicom u rukama. I ja sam mogla nekako da se prebacim u ta doba i vrijeme, kad su odlasci do grada bili pravi doživljaji. Stara šivaća mašina, Victoria, stojala je u ćošku prekrivena plahtom. „Ovo je moja mašina, voljela sam da šijem. Poklonila mi je tetka. Jesam li ti rekla da sam bila vrijedna?“ i dok je gledam razmišljam kako je već u poodmaklim godinama, a kako mnogo toga pamti i ne želi da zaboravi. A onda se okrete i kao da mi šapnu „a mnogo sam voljela da učim. Sve sam plakala da idem u školu, ali..“ sad i mene blaga tuga obuze. Možda bi stara tetka bila neki naučni radnik, pisac il` doktor, ali, tad su se školovala samo muška djeca, pa ona među braćom nije dobila priliku. Obećah joj ponovno druženje a ona meni neke nove priče i sjećanja. Srećna ja a srećna i ona..