Gdje smo se izgubili u čitavoj priči, pa nam je nestao kompas i lutamo tražeći prioritete. I shvatim da je danas sve preče od života, koji je tako i toliko dragocjen, a opet jedan i nezamjenljiv. Kidamo svoje male duše za svakojake gluposti, osuđujemo, prijetimo, mrzimo, a svakog dana smo sve bliži kraju, a ne početku. Kako to da ne učimo na tuđim greškama, već junački jurimo da svaku sami napravimo. Više nisu važni osmjeh i ljubaznost već što dublja brazda na čelu, veći je dokaz postojanja, dok se lijepo vaspitanje miješa sa flertovanjem. Duboko smo zašli u sfere zla i cinizma iako je malo vremena da sve ispravimo. A svakoga dana nas je sve manje i manje. Da li se to priroda sveti? I dok nam je najveći problem politika, ko je veći junak, sa barjakom, neko je malom i nedužnom biću nanio štetu i traume za čitav život. Da li smo svjesni da iza nekiih mladih, dragih lica, stoje monstrumi, spremni na sve, jer se ne plaše. Kao da niko više nije siguran. I što veći grijesi na srcu, to je veći krst oko vrata i veći broj brojanica na ruci. Paralelni univerzum vrišti, baš kao i mi jer se ne snalazimo, ali i ne zaustavljamo. I dok je danas uspjeh prevariti (od onih malih, sitnih prevara kad se napraviš lud i ne vidiš trudnicu, ne propustiš je u redu na kasi) ima i onih drugih koji još uvijek vjeruju u dobro i još uvijek drugima čine dobro. Ima i njih, koji čine dobro i kažu „molim vas nemojte nikome da pričate, ja ne želim da se zna, želim da ostane tajna". Poštujte takve ljude, sakrijte ih i čuvajte, kao najljepše bisere neke školjke jer jesu posebni, skupocjeni i unikatni. Svi ovi „štetni“ nekako su slični, liče se ta njihova loša djela, a ovi dobri, dobri su na svoj način. Iako su njihova djela „već viđena“ dobra djela, oni će ih učiniti drugačijim. Ne pitajte kako znam. Samo mi je žao što su brojčano ovi prvi nadmoćniji, ali energetski nisu i ne želim da mislim drugačije. Od danas su mnogi počeli neke svoje borbe, borbe za život, potomstvo, egzistenciju i neka su im jaka jedra, vjetar koji ih pokreće snažan i neumoran. Neka ih na tom putu ka cilju prati sreća, energija svih onih koji srcem kad gledaju najbolje i vide. Nije lako padati po hiljaditi put i svaki put iznova, otresti prašinu sa već poderanog koljena, i reći „idemo dalje“, a pri tome ne biti dežurni mrzitelj svega unaokolo. Ne gubiti vjeru u ljude, vjeru u Boga ili u bilo kakvu jaku silu, silu ljubavi, koja sve pokreće. I negdje duboko u duši znam i osjećam da će svi ti ljudi koji se bore jako, iskreno, srcem, koji ne putu ka cilju ne gaze druge, ne čine loše, na kraju iako umorni, stići do cilja i u rukama imati plodove svog rada i želje. Ljubav je jedina koja se dijeleći umnožava. I ne budite zavidni, ne tugujte za tuđim uspjesima, imetkom, nikad ne znate da li se iza tog prividnog bogatstva krije neka praznina. Možda ste sto puta srećniji od tih ljudi kojima zavidite. Jer nakon teškog dana, kući vas čeka neko ko će vas zagrliti, nazvati „sine ili mama“. Ne tugujte ako ste bacili gomile novca doktoru koji vam je rekao „nije vam ništa“. Budite srećni jer imate svoja četiri zida, topao obrok i postelju. Nek u vašoj duši vlada mir i spokoj, i kad položite obraz na mekan jastuk zaspite mirnim snom pravednika. Lijepo je znati da ste u danu za vama, nekome izmamili osmjeh ili uradili nešto dobro. I hiljadu puta sam vas zamolila, radite dobre stvari da vas ljudi po dobru pamte i ne toliko zbog drugih koliko zbog vas samih, jer dobrota i humanost liječe. Pokušajte. Voli vas Bisa! Do čitanja...

---