Kažu „od korone smo podivljali, previše smo bili zatvreni“, a nismo drugar, uvijek smo takvi bili, samo što je korona to baš istakla i podspješila, pa je na lukav način izvukla iz ljudi i ono najbolje i ono najgore. Da se ne lažemo, nismo ni prije bili previše srdačni, a danas pogotovo ne, sem ako nije neka lična korist ili šićar. Kažem ja sebi „Biso dušo, danas budu ekstremno dobra i fina, ali baš i čini lijepe stvari, budi najprijatnija što možeš, osmjehuj se, nek ti iz srca izlijeće samo radost i leptirići, čini da se ljudi osjete oko tebe lijepo, ko god da bio, uradi nešto za sebe i ćuti o svojim dobrim djelima“..i tako krene dan. Već je šest i deset, alarm me budi, spremna da zafrljačim onaj telefon, sjetim se svog obećanja i odložim zvonjavu za nekih petnaestak minuta. Ali avaj, budim se, kasnim, o nek sve ide u mp3 i već jedan leptirić umire, ali ne mogah da ne opsujem. Tumaram, tražim odjeću, kasnim, izlazim, zaboravljam ključeve, masku, vraćam se, o sveta majko, opet psujem, eto i drugog leptira upokojenog..ah. Vani je friško, pa dokle majku mu, prošlo je pola aprila, a Sunce ne ogrija. Stežem jaknu i jurim, jurim, ljuta što nisam ispunila na startu obećanje. A onda mislim, Biska, tek je sedam, polakote, još se ljudi ni razbudili nisu, subota je dan za maženje, a ti se uveliko resetuješ, daj sve od sebe i kreni jopet u nove, lijepe pobjede. Zauzimam radnu poziciju, sa osmjehom dočekujem gosta a Gost milion i osamsto trideset i šest ružnih riječi u sekundi. „Ali gospodine, ali vjerujte, sačekajte da pojasnim, molim vas, da li mogu...“, džaba. Bujica ljutine, srdžbe, histerije, nevaspitanja, prostakluka i neljudskosti već se izlila po mojoj „livadi života“ i svi moji leptirići, cvjetići, pričice bivaju ugroženi. Pokušavam da spasim što se spasiti može, ali ne, sve polako tone, suši se odumire, nestaje. I nakon dvadeset minutnog, „povuci-potegni“ pričanja, natege i pokušaja nalaska mirnih pregovora i rješenja, kapiramo oboje da je Gost na pogrešnoj adresi, nit sam bila potrebna ja njemu a još manje on meni. Ode, ni doviđenja, zbogom, ma da je ono „marš“ izustio, napusti moju livadu a za sobom ostavi pustoš. Uništene lale i behare, hiljade mladih, nevinih leptirića i nestade kao da ga nije ni bilo. Ode da nekome drugo prospe litar i po otrova i pokvari dan. A subota je, za mene, idealan dan za maženje. Još ako je prohladna, neradna, subota poslije teške i naporne radne sedmice. Idealan dan za razmjene nježnosti, toplih dodira, lijepi misli i zagrljaja. Dakle, poenta ove priče je..koliko god da vam ružno ili baksuzno krene dan, sa svim svojim sivilima, od oblaka do misli, vi budite neko ko će u inat tome širiti svjetlost i pozitivu. Kada vam neko uputi osmjeh, blagu riječ, pokuša pomoći, pa majku mu svetu poljubim, budi čovjek, smiri živaC, spusti loptu i ne uništavaj nečiju lijepu livadu života. Zašto bi nas ljudi pamtili po hejtu, doviječnom pametovanju, uvijek u nekoj suprotnosti, kad svi lijevo a ti desno, pa makar glavom u zid. Najčešće druškane ode glava, zid po zakonu vjerovatnoće ostane tu i vreba sledeću žrtvu. Ako je neradna subota, skuvaj svojoj ženici kafu, pa i u krevet da je poneseš nije loša ideja, djeci toplo mlijeko, pozovi stare roditelje, prijatelje, napiši neki tekst ili poruku. Neka vas ljudi po dobru pamte i kad vam spomenu ime nek ime se usne razvuku u osmjeh..i da, volite se, što više i što jače. Ljubi vas Biska..
