NIKŠIĆ /DANILOVGRAD- U rejonu podnoostroških greda, koji djelimično pripada nikšićkoj, a uglavnom opštini Danilovgrad život kao da je odavno stao. U nekoliko sela koja se prostiru iznad Bjelopavlićke ravnice veoma je malo stalnih stanovnika, koji navode da im je život danas daleko teži nego prije pola vijeka kada većina nije ni imala put do svojih kuća. Iznad lokaliteta smješteno je najveće svetlište na Balkanu, Manastir Ostrog gdje počivaju mošti Sv. Vasilija, kojem tokom godine na poklonjenje dođe na desetine hiljada vjernika iz gotovo cijelog svijeta. U podnožu im je plodna Bjelopavlićka ravnica, koja je svojevremeno voćem i povrćem snabdijevala cijeli Nikšić. Vjerski turizam i poljoprivreda, uprkos svemu, zaobišli su sela Povija, Dabovići, Ostrog, Orašje, Rošca, Drakoviće, Mandiće, Boronjinu jer se do njih može doći uskim, davno asfaltiranim putem, i to ako imate svoje vozilo ili platite drugog da vas preveze. Na kućnom pragu im je željeznička pruga Nikšić–Podgorica koja je sagrađena 1948. godine. U njenu rekonstrukciju crnogorska vlast je iz kredita uložila blizu 70 miliona eura, s ciljem uvezivanja strateških grana razvoja i poboljšanja života tamošnjeg stanovništva. Novi vozovi krenuli su ponovo 1. oktobra 2012. godine, ali se red vožnje ubrzo redukovao, a poslednjih mjeseci, tvrde mještani, dešava se da tokom dana prođe jedan voz.
– Prije petnaest godina željeznički prevoz bio je u potpunosti prekinut, pa su mnogi mještani morali odseliti u gradove, zbog djece, da bi ih školovali. Kada su prugu rekonstruisali, ponovo su počeli vozovi, pa se poneko i vratio, ali smo opet u nevolji, jer voza nekad ima, nekad nema – priča Dragutin Marušić iz sela Dabovići.
Kaže da je u ovom selu do prije dvadesetak godina bilo oko 40 domaćinstava, danas svega desetak, a oni koji bi da održavaju imanja i sa njih „uberu” prihoda, to im se ne isplati činiti jer nema ni autobuskog prevoza. Ako uz to, kaže Marušić, nemaju ni dovoljno novca, do Bogetića mogu stići autobusom, pa odatle osam kilometara pješke do sela.
– Razumijemo mi nemogućnost željeznice da na ovoj relaciji ima više vozova, ali su trebali ustaliti red vožnje, pa umjesto brojnih koje su naveli u planu, uvesti bar tri, ali koja bi bila redovna da se ljudi koji dolaze mogu na njih osloniti, da ne kasne i da se ne odlažu iznenada kao što se dešava. Ima penzionera koji su kupili mjesečne vozne karte, ali im je i to uzalud, U rodnom selu započnu neki posao, ali ne mogu da dođu da ga dovrše ili održe jer voza nema. Moj sin je prevoznik, pa smo nudili Opštini Danilovgrad da nam dotiraju troškove vozila i vozača da bi uveli liniju od sela do grada, ali ništa ni od toga – kaže Marušić.
Dabovići su granica, ispričao nam je Božidar Milatović (87), između Pješivaca i Bjelopavlića. Iz rodnog sela otišao je 1947. godine u Podgoricu gdje se školovao, potom i zaposlio, a ponovo se vratio u Daboviće 80-ih godina prošlog vijeka kada je stekao penziju. Selo je, priča starina, nekada bilo puno naroda, izgradili su Spomen-dom gdje je bila biblioteka i kino-projektor, imali su i ljetnu pozornicu –amfiteatar gdje je svojevremeno održavana i manifestacija „Susreti na kamenu Podostroškom”, a na kojoj su tokom ljeta gostovala brojna slavna glumačka imena, ali je sve to odavno zaraslo u korov.
– Ima u svakom podostroškom selu još uvijek poneko, ali sve manje. Pruga nam je otvorila oči, ali evo izgleda i zatvorila. Gradila se akcijaški, bile su tu radne brigade čiji nazivi su svojevremeno ispisani na jednom kamenu u blizini željezničke stanice Dabovići – priča Milatović.
Milivoje Begović sa devetočlanom porodicom, u kojoj je sedmoro djece, u Daboviće se doselio „silom prilika” jer su u selu su od danilovgradskog Centra za socijalni rad dobili kuću na korišćenje, ali sada brinu kako i gdje školovati djecu.
Jedino koristimo željeznički prevoz, ali je red vožnje prorijeđen, a autobusa nema. Četvoro djece se školuje u Podgorici i stalno su u nevolji kako doći kući nakon škole. Idemo pješke do Bogetića i tu čekamo autobus, ali je to velika muka, posebno zimi – priča Begović.
Troje najmlađih stasavaju za školu, koje u selu nema, pa će biti prinuđen da ih šalje u susjedno selo Slap koje je desetak kilometara udaljeno od Dabovića. Tu se nada u pomoć Opštine Danilovgrad i uprave škole da bi đački kombi dolazio i po njegovu djecu, u suprotnom morao bi i on seliti.
Skupocjena pruga, kazali su nam mještani Orašja, očigledno služi samo za ukras onima koji su je gradili, jer njima nije od koristi koja im je obećana. Ispod sela nalazi se željeznička stanica Ostrog, sređena kako i dolikuje jednom takvom mjestu, ali uzalud kada vozova sve rjeđe ima.
– U Orašju skoro i da nema stanovnika, ostalo nas nekoliko, drugi pobjegli jer nema nikakvog prevoza. Ponadasmo se u prugu, koja nam je svojevremeno život ovdje i donijela, ali ga je u 21. vijeku i dokusurila. Kakav je to voz koji saobraća kada nekome padne na um - pita mještanin Radomir Perošević koji je u željeznici radio tri decenije, ali kad je bilo i vozova i naroda.
B.Brašnjo

Red vožnje u zavisnosti od situacije

Na sajtu Željezničkog prevoza jasno je istaknut red vožnje lokalnih vozova koji važi od 10. decembra prošle pa do 16. juna ove godine, i prema njemu, iz Nikšića do Podgorice pet je linija, koliko i iz Podgorice prema gradu pod Trebjesom. Međutim, u poslednjih petnaestak dana na toj relaciji uglavnom su saobraćala po dva voza, nerijetko tri. Iz Željezničkog prevoza su nam nezvanično pojasnili da je problem nerentabilnost i nedostatak vozova, kao i usklađivanje sa ostalim linijama, te da se svi oni koji koriste njihove usluge o redu vožnje svakodnevno mogu informisati na njihove brojeve telefona ili na željezničkim postajama.

I voda na pragu, ali je nemaju

Mještani Orašja put do svojih kuća dobili su tek prije dvadesetak godina, i tada im je pomogla mjesna zajednica, ali su, kako kaže Jelisavka Perošević, uglavnom sami cestu pravili. Do tada su zemljoradničke radove obavljali isključivo ručno jer nijedna mašina nije mogla prići imanjima, ali je život danas višestruko teži.
– Moja su djeca odavde zahvaljujući vozovima, završila škole, a danas ove koji neće da stvaraju porodice u potpunosti razumijem. Prva prodavnica nam je u Bogetićima, škola desetak kilometara odavde, a uz to mogu nigdje kročiti ako nemaju svoje auto. I vodovod željeznice nam je prošao kroz selo, ali mi vode u kućama nemamo, već smo oslonjeni na izvor odakle vode ima samo tokom zime – ispričala je ona.
U Dabovićima, priča Dragutin Marušić, 1962. godine mještani su sami gradili elektro-mrežu, a opština Danilovgrad im je samo tada donirala žicu. Nešto kasnije mreža je rekonstruisana, ali je već danas dotrajala, pa u Dabovićima često i nemaju struje.