BIJELO POLjE – Krepki i vedri kao da su tek prije neko ljeto izašli iz đačkih klupa, sastali su se juče u Bijelom Polju maturanti bjelopoljske Gimnazije „Miloje Dobrašinović”, slaveći tako 60 godina od kraja gimnazijskog školovanja. Od šest odjelenja i skoro 200 tadašnjih maturanata, iz generacije koja je gimnaziju završila još davne 1958. godine, okupilo se njih 11 koji su pokazali da im ni godine ne mogu ništa kada je sjećanje na najljepše doba, kako su kazali, u pitanju.
Prvo je bivše đake gimnazije, kako to i priliči kada su ovakve svečanosti u pitanju, dočekao sadašnji direktor Milko Kovačević. Sa velikim poštovanjem i ljubavlju on je preuzeo stare dnevnike, i s obzirom da nijednog od tadašnjih razrednih starešina danas nema među živima, preuzeo ulogu onoga koji vrši prozivku.
– Ja sam danas neizmjerno srećan i počastvovan što sam sa vama. Vi ste pisali istoriju vaše i naše gimnazije i zato je uvijek u srcu moramo nositi, ma gdje bili-kazao je Kovačević. Bivši đaci su svojoj gimnaziji na dar poklonili umjetničku sliku, rad akademskog slikara Abaza Dizdarevića.
Onda se ova malobrojna, ali životnim, porodičnim i radnim uspjesima ovječana slavom generacija, zaputila u restoran „Dvor”, gdje su uz zvuke i pjesmu bjelopoljskih tamburaša, slavili i prisjećali se svega što su doživjeli u đačko doba, kada je, kako se čulo, bilo ponos biti stanovnik Bijelog Polja i učenik ove prestižne ustanove.
Rajko Nišavić, kaže da je to bila generacija za ponos i vječno sjećanje.
–Jednom od odjeljenja je predavao i tadašnji direktor Miloje Dobrašinović, po kojem je gimnazija nosila ime. Slavili smo prije deset godina, ali nas je sve manje. Zato smo odlučili, odajući pomen umrlima, da se ponovo okupimo za pet godina na istom mjestu-kazao je Nišavić, dodajući da dosta učenika iz generacije nije moglo doći zbog zdravstvenih problema, ali i daljine gradova u kojima žive.
– Ovo okupljanje je za nas velika stvar. Prisjetimo se naše lijepe mladosti. Nije neskromno, ali ovo je generacija koja je iza sebe ostavila veliko djelo. Srećni smo što smo ponovo zajedno. Ja sam posebno presrećan. Ja i pokojna supruga smo završili ovu gimnaziju kao i troje naše djece. A ove godine sam imao sreću i u nju upisao i unuka-kazao je Nišavić, dodajući da su im razredne starešine bili Vučić Rabrenović, Novica Rakočević, Spasoje Ivanović, Miljan Rahović i Svetozar Raičević.
Sa Cetinja je stigao i Dušan Vukićević.
– Sve je ovo prelijepo. Osjećaj je nevjerovatan-ustvrdio je Vukićević.
U njegovim očima videla se ogromna sreća što su drugari došli, što su, bogu hvala, još čili da se okupe i da se prisjete nekih davnih vremena. A Batrić Obradović, rodom iz sela Dubovo, koji je radio i živi u Banja Luci, kaže da se prisjeća svakog i najsitnijeg detalja iz gimnazijskog školovanja.
Iz Beograda je stigao Faik Faja Dizdarević kojem je i poneka suza iz oka krenula od sreće kada je govorio o nekadašnjim gimnazijskim danima.
– Divno je sjetiti se mladosti, jer ove godine teku i teku. A još ljepše sjetiti se škole, drugova i drugarica. Vladao je tada neponovljiv kult drugarstva i zato poručujem ovim mlađim generacijama, koji izlaze iz gimnazijskih klupa da se što više vole i pomažu. Jer sami Bog zna gdje se nakon gimnazije ide-naveo je Dizdarević.
Jovanka Vuković, koja živi u Beogradu, ističe da se svom Bijelom Polju uvijek i često vraća.
– Sa posebnim zadovoljstvom dolazim, a još više učestvujem u ovom druženju. Rastureni smo po svijetu-kazala je ona.
Doktor Asim Dizdarević, koji iza sebe ima bogatu radnu i političku biografiju, poželio je da njegovi drugovi iz generacije nikada ne zaborave odakle su krenuli u život i da se Bijelom Polju uvijek sa radošću vraćaju.
Među jedanaest „slavljenika” bili su još i Ljupče Ratković, Nikola Karišik, Ruža Brković i Mika Rakonjac.M.N.
)){kind=small}
