GUSINjE –U zaseoku sela Dragije, u neposrednoj blizini Gusinja, stalno boravi samo domaćinstvo Bekteševića - Amir sa dvojicom sinova, Arafatom i Ramom. Bekteševići drže stoku, obrađuju imovinu i nadaju se boljim danima.
Arafat kaže da nije dobro što je selo zapostavljeno. Od poljoprivrede i stočarstva, veli, može da se životari, ako krene na bolje dobro je, ako ne barem gladni nijesu. Od povraćaja statusa Opštine, dodaje, mnogo više se očekivalo...
– Čovjek se nečim mora baviti da bi držao porodicu i izmirivao obaveze prema državi. Imamo petnaestak ovaca i nekoliko goveda i gladni nijesmo, ali je problem što skoro ništa ne možemo da prodamo da bismo dodatno zaradili... Na malom parčetu zemlje mnogo se i ne može postići... Uslovi za stočarstvo su dobri, poslednjih godina je i put prohodniji zimi jer nadležne slube dolaze da očiste snijeg. Ne možemo biti neskromni i tražiti posao, jer za to treba škola, ali bi nama koji se nijesmo školovali i koji smo ostali na selu trebalo pomoći da možemo držati više stoke i da smo sigurni da će naše proizvode neko otkupiti. U širem okruženju nema deset domaćinstava, a to dovoljno govori koliko se ulaže u selo i objašnjava zbog čega mladi bježe u inostranstvo. Ljeti mora dosta da se radi, a zimi je puno lakše –ono što je spremljeno se troši i odmara se–kaže Arafat Bektešević.
U priču o razvoju poljoprivrede mnogo ne vjeruje, jer, kako naglašava, stalno se nešto obećava, a nikakvih pomaka nabolje nema.
N.V.