NIKŠIĆ – Da nije
Zorke Kovačević (
Koke Anđine) i
Slavojke Janičić Broćanac Viluški ličio bi na sva ostala sela, skoro opustjela, zaboravljena. Moderna cesta Vilusi–Petrovići, izgrađena prije nekoliko godina, zakasnila je pa je u Broćancu Viluškom sve manje stanovnika. Ipak, Koka i Slavojka, iako obje u osmoj deceniji života, neumorno stvaraju, svaka na svoj način, uvjerene da će njihova umjetnost takva kakva jeste preći granice mjesta u kojem žive. Mozaik sa kamenim figurama koje je priroda izvajala, najljepša okućnica ukrašena cvijećem i ljekovitim biljem, torbe pletene na jednu iglu Kokino su stvaralaštvo koje krasi dom u kojem živi sa bratom.
– Nije lako ovdje živjeti, posla je uvijek dosta. Posebno je bilo teško u nekim ranijim vremenima, a onda čovjeka stignu godine i bolest. Da bih misli nekako smetnula sa svega toga dosta sam šetala i u prirodi pronalazila razne oblike od kamena. Sve sam to sakupljala i ispred kuće napravila mozaik. Rijetke koji su imali priliku da ga pogledaju očaravao je. Čudili su se kako to ja neškolovana, koja svijeta nisam vidjela, u kamenu vidjeh umjetnost. Priroda dala, Koka samo sakupila i sačuvala – kaže u razgovoru za „Dan“ Zorka Kovačević.
Njen „izložbeni prostor“ čini na stotine različitih kamenih oblika, ljudske figure, životinje, tu je čak i „Trijumfalna kapija“ koju je priroda, pojašnjava Koka, čudestveno izvajala. Poneko, kaže ona, svrati, pa se raduje što može da pokaže svoje bogatstvo, za koje bi voljela da jednog dana nađe mjesto u nekom muzeju.
– Nikad nisam imala dodira sa umjetnošću, ja sam dijete sela, imala sam težak život, koji iako je takav volim i uživam u njemu. Nikada nisam živjela u gradu, niti bih i sada u starosti voljela – ističe naša sagovornica.
Prva komšinica joj je Slavojka, sa kojom se posjećuje i sa kojom priča o onome u čemu uživa. A Slavojka, takođe žena sa sela, koja je okusila život u gradu, prevashodno, kako kaže, majka i baka, ali i domaćica koja sada, nakon smrti supruga, u Broćancu Viluškom živi sama. Ni ona, pojašnjava nam dok pokazuje svoje stvaralaštvo, nema nikakvih dodirnih tačaka sa umjetnošću, a ni sa modom, ali ipak dizajnira. Njen hobi je izrada raznih šešira i torbi od plastičnih kesa.
– Oduvijek sam nešto plela, na selu uvijek je takav komad odjeće trebao. Kako danas to više nikoga ne zanima, svi kupuju gotovo, i ja sam svoje igle ostavila. Prije nekoliko godina kod jetrve koja živi u Podgorci vidjeh prelijep šešir, kaže mi da ga nije kupila već ručno izradila, na jednu iglu. Dopalo mi se i tako je sve krenulo. Sakupljam plastične kese, isiječem ih na trake, smotam u klupko i pletem – ističe Slavojka.
Za one koje umiju, pojašnjava ona, ostaje samo da naprave izbor boja, a mustre i same dođu tokom izrade. Za razliku od nekih današnjih modnih detalja te vrste, Slavojkini šeširi i torbice su laki za održavanje i nijesu podložni brzom habanju.
Kroz projekat NVO Humanitarac „Socijalna inkluzija usamljenih starijih osoba sa ruralnih područja opštine Nikšić“ Koka i Slavojka su imale priliku da predstave svoje stvaralaštvo.
–
Slobo Simović iz „Humanitarca“ organizovao nam je druženja, i to mi je bilo prvi put da sam negdje „izašla“ i voljela bih da ima više takvih dešavanja. I danas se Slobo sjeti da nas pozove, pita kako smo, šta radimo... – kaže Zorka Kovačević.
B.B.
Prvu zbirku poezija objavila u 70. godini životaKnjiga naslovljena „Izuzeci su dobri“, sa 25 pjesama, prvo je što nam je Koka pokazala kada smo je lani posjetili. To je njena prva zbirka poezije koja je objavljena 2018. godine zahvaljujući
Miru Janičiću i još nekoliko donatora koji su pomogli da se knjiga u Beogradu štampa.
– Prva zbirka u 70. godini života, pa i to je nešto. Pjesme su nastale nekoliko godina prije nego što je zbirka štampana, a nijesam ni očekivala da će se iko za to zainteresovati. Miro je bio kod nas, čuo je moje pjesme i eto, dobih i ja svoju zbirku. Kada su mi knjigu donijeli osjećaj je bio nevjerovatan, ne vjeruješ a istina je. A onda su mi organizovali i promociju, gdje bi drugo no ovdje u mom selu, pod javorom u dvorištu moje kuće – ističe Zorka Kovačević.
Koka piše o svom rodnom kraju, neobičnom i jedinom čempresu u selu, djetinjstvu i dugom putu pješice do Trebinja.
)){kind=small}
