-
ŠAVNIK – Iako je u šavničkoj opštini u periodu od 1948. do 2011. godine, kada je bio poslednji popis, evidentirano oko 5,5 hiljada stanovnika manje, u tom rejonu Crne Gore ipak postoje mjesta gdje život nije stao. I ne samo da nije stao, već ima i planova koji bi pojedina sela Šavnika vratili na mapu života. Takvo je selo Tušina, petnaestak kilometara udaljeno od Šavnika. Dok stariji žitelji ističu da Tušina dijeli sudbinu svih crnogorskih sela, mlađi su puni nade. Porodica Ćirović u Tušini bavi se proizvodnjom meda, a Đurišići su otvorili ribnjak, trenutno među najvećim u Crnoj Gori. Rada Cerovića, koji inače živi u Baru, zatekli smo kako u proljećnim danima, kada su brda iznad Tušine i dalje pokrivena snijegom, čisti roditeljsko imanje, namjeran da uskoro počne sa gradnjom moto-kampa.
– Pokušaću u Tušini, odakle su mi djed i otac, a i ja sam odavde, da se bavim turizmom. Gradiću moto-kamp, a moj brat je tu započeo gradnju restorana. Ima nas desetak mlađih koji želimo da uradimo nešto za Tušinu, da oni mlađi od nas ne zaborave i ne napuste svoje mjesto kao što je to bio slučaj decenijama unazad, kada su svi odlazili, a malo ko se vraćao – ističe Cerović u razgovoru za „Dan”.
Kaže da u Tušinu dolazi često, i ljeti i zimi. Priroda je selu dala brojne darove, a onda su kao i više okolnih sela, gradnjom novog regionalnog puta Šavnik – Žabljak, ostali „slijepo crijevo“.
– Dobro je jer nema zagađenja, buke, oživjela je priroda koja mami motocikliste, bicikliste, planinare. Loša strana je što su stanovnici Mjesne zajednice Boan, kojoj i Tušina pripada, ostali bez bolje saobraćajne povezanosti sa Žabljakom, ali u današnjem vremenu i ne vidim tu neki veliki proble – smatra Cerović.
U Donjoj i Gornjoj Tušini, prema poslednjem popisu, ima oko 120 stanovnika. Nebojša Cerović za „Dan“ kaže da u Donjoj Tušini zimuje svega njih petnaestak.
– Pamtim kad je u Donjoj Tušini bilo 30 domaćinstava, a sad nema više od četiri-pet zimi. Komunizam nas je uništio, ljudi otišli, svuda im je bilo bolje nego na svome. Vjerujem da ima gorih mjesta od ovog našeg po tom pitanju, ali nade ima, mladi se vraćaju, ponešto rade, ispravljaju greške starijih – navodi Nebojša Cerović.
Onima koji su ostali osnovno zanimanje je stočarstvo, a u Donjoj Tušini, zahvaljujući prirodi, voćke dobro rađaju, pogotovo „moračka šljiva“ za koju, iako je prije više od sto godina donesena iz Morače, kažu da je autohtona.
– U Donjoj Tušini svojevremeno se sadio kukuruz, čak su ljudi iz drugih sela dolazili, uzimali imanja „na pola“, sadili pa dobit dijelili sa gazdama – kaže Cerović i dodaje da se nakon školovanja u Podgorici, Sarajevu i Beogradu, gdje je završio podstiplomske studije, vratio u rodno mjesto. To je bilo prije tri decenije, i, kako navodi, nije se pokajao ikao primanja nema i živi od svog rada. Dva njegova starija sina, koji su studenti, jedan u Podgorici, drugi u Beogradu, bave se ovčarstvom. Svaki slobodan dan, za razliku od svojih vršnjaka, provode u rodnom selu. Najmlađi Cerovićev sin Stojan jedini je osnovac u Donjoj Tušini. Nastavu pohađa u školi u mjesnom centru Boan. Nebojša kaže da Stojanu do škole treba nešto više od jednog kilometra, ali da lokalni prevoz uredno saobraćaja. Prevoz, tvrdi on, Tušinjani imaju i do katuna Štičje gdje sa stokom izdiže nekoliko domaćina.
B.B.