NIKŠIĆ - Urušeni objekat osnovne škole i seoskog doma, makadamski put, neuzorane doline, zarasle padine ispod Pustog lisca i brda Goštac, slike su nikšićkih Brestica, sela oko 25 kilometara udaljenog od grada. Od nekadašnjih 65 domaćinstava, poslednjih više od petnaest godina ostalo je samo jedno i to Milorada Miša Perovića. Kaže da je izbrojio 84 godine, a da on sa dvije Jele, kako mu se zovu supruga i sestra, zajedno imaju oko 250 godina.
- Svak se čudi što je ovako, ali ljudi su otišli za nekim drugim pravcem, neko kaže đavo sve ponio, ne valja, težak je život u selu. Jeste težak, ali ko hoće da radi može lijepo da proživi- kaže Perović u razgovoru za „Dan“.
Godine i narušeno zdravlje jesu problem, ali je daleko veći tuga koju njih troje nose u srcima. Milorad i Jela sahranili su svoje troje djece, danas se raduju kad im unuci dođu da ih posjete, ili pozovu.
-Život mi je vrlo težak. Dok je bilo ovo omladine na okupu bio sam najsrećniji čovjek, ne u ovome selu no u cijelom ovom rudinsko-trepačkom kraju. Školovali, zapošljavali, kud god okreneš veselje. Kad grom odjednom zgrmlje i sad sam najbaksuzniji čovjek u sve ove krajeve. Ostadosmo nas tri đuturuma ovdje- priča Perović sa tugom u očima.
Uz svu nevolju i selo se raseli pa su njih troje jedini stalni stanovnici Brestica, a Milorad kaže da s proljeća ljudi dođu, da obiđu imanja, obrade po parče zemlje, prenoće noć ili se odmah vrate.
-Poslije Drugog svjetskog rata bilo je ovdje 65 domaćinstava, a onda je počela ona seoba za Vrbas i tada je puklo u Bresticama. Sagradiše Željezaru, Pivaru i to povuče dosta naroda odavde put Nikšića. Dođe i rat devedesetih, zlo na Jugoslaviju, a zlo i na selo poput ovog našeg. Svi negdje odoše, povremeno se poneko povrati, pogotovo sad zbog ovog virusa, valjda se ljudi prepali krize pa dolaze da posade povrća- konstatuje Perović.
Prilikom posjete Bresticama ekipa „Dana“ na roditeljskom imanju zatekla je braću Tomanović. Njihov zaselak Aluga Rovinjska kao da nije u Bresticama, uređen, kuće u potpunosti obnovljene, predio sam za sebe, otrgnut od ostatka sela.
-Tomanovići su ovdje doselili iz Rovina, tamo odakle je Nikac od Rovina. Ima nas sedam braće i jedna sestra, ali kako je koje odrastalo tako je odlazilo, sad dolazimo i održavamo imanje. Koga muka na selu ubije od snijega, od rada, od svega drugog, taj se povraćati više neće pa da mu ovuda prođe i autoput - ističe Rajko Tomanović.
U Bresticama jeste život težak zbog loših uslova života, ali da je bilo brige nadležnih ne bi selo danas imalo takvu sudbinu. Prošle godine opština je počela sa asfaltiranjem puta,obećala još jedan kilometar koji su malo pred početak radova usmjerili u susjedno selo.
-Put kroz selo mještani su gradili negdje poslije 1960. godine samodoprinosom. Kravu bi davali da izmire tu obavezu. Struju sa Vilusa dobili smo čini mi se tek 1987.godine, a Banjani su tri puta dalje od Nikšića no Brestice pa su i asfalt i stuju dobili barem 20 godina prije nas. Znali su i umjeli i ja to pozdravljam. Asfalt kroz selo obećavan nam je zadnjih 40 godina, i prije ću ja postati pilot nego što će ga ovuda postaviti. Kad su ljudi vidjeli da se ne vodi računa, da nema perspektive, pobjegli su - kategoričan je Tomanović.
Brestice je naselilo nekoliko bratstava, uglavnom iz Cuca. Predanje kaže da kada su jednog od njih, koji je obilazio teren današnjeg sela da vidi bi li se tu moglo živjeti, pitali kako je, a on odgovorio „bres tice“. Mislio je da im kaže kako nije ni „ticu“ vidio, i tako ostade ime Brestice. Kako se „dogovoriše“ oko imena, tako bi i kad mještani 1863. sagradiše crkvu. Neka od bratstava slave Sv. Nikolu, a neka Sv. Jovana, a dogovor pade da, radi sloge u selu, crkva bude posvećena Svetoj Trojici.
B.B.

Više vole da im neko dođe, nego da donese pet paketa
U Bresticama zime znaju biti baš teške, a Milorad Perović se prisjeća poslednje takve, 2004. godine kada je kaže napadalo četiri metra snijega.
-Sa štapom nisam mogao ni pred kuću. Kad iznenada vidim niz brdo put kuće sa skijama planinare Draga Vujovića i Đorđija Vujičića. Dođoše, očistiše s kuće snijeg, pa i sa štale,pa i staze. Ne mogu im to zaboraviti, ističe Perović.
I danas u kući Perović nema mokrog čvora, što dodatno otežava ionako težak život. Kažu, dobri ljudi počeli su radove da im vodu srede, jednu česmu su im priključuli do zida od kuće, a u kuću će uvesti kad se situacija vezana za pandemiju smiri. Jela kaže da je odahnula jer je zimus od Crvenog krsta na poklon dobila mašinu za veš. Danas više ne mora prati ručno što je radila od kad zna za sebe, a vodu bi donosila u burilu sa omanjeg izvora nedaleko od kuće.
-U ovoj pandemiji iz Crvenog krsta su nam posali paket, mada bih ja više volio da su došli ili oni ili neko drugi da nas obiđu. Volio bih da mi neko uđe u kuću i kaže dobar dan, no da mi donese pet paketa - kaže Perović.

Nekada obradive površine, danas pustoš i šikara
Selo je smješteno između Pustog lisca i brda Goštac. Tu ima dosta obradive površine, odnosno bilo je, sad je zaraslo. Ljudi su se ovdje bavili poljoprivredom i stočarstvom, i svaka kuća je imala 50 do 200 grla sitne stoke i nešto krupne, rase autohtone. Danas je ostala samo kuća Perovića iz koje se zimi dimi.
- Mi smo odlazili kad bi napunili 17 ili 18 godina, ne samo iz naše kuće nego i iz svih ostalih u selu. Išli smo put Nikšića, ponaviše u Primorje. Dolazimo mi Tomanovići baš često, ne damo da se imanje zapusti, a da li bih se vratio za stalno ne znam, možda kad bih baš morao- kaže Mileta Tomanović.