NIKŠIĆ – Od nekada 25 domaćinstava u banjskom selu Dolovi, danas žive svega tri. Većina imanja potpuno su zapuštena, dok oni malobrojni potomci nekadašnjih stalnih stanovnika koji dolaze vikendom i tokom ljeta pokušavaju da održe dio svojih posjeda, ali ih u tome sprečava izuzetno loša infrastruktura sela, koje je oko četiri kilometra udaljeno od mjesnog centra Velimlja. Razlozi za sadašnju situaciju su, svjedoči u razgovoru za „Dan“ najstariji stanovnik sela Nikola Vasov Eraković (87), nebriga Opštine Nikšić koja nema strateški plan da očuva svoje ruralno područje.
– Ranije su ljudi računali da je Nikšić jak onoliko koliko ima jako zaleđe, odnosno sela, danas ta računica ne vrijedi jer sela skoro i da nema. Ne znam zašto smo zaobiđeni, ali je život u ovom kraju zaista postao nepodnošljiv. Niti imamo puta do sela, niti struje da valja, ispričao je Eraković.
Raseljavanje je, kaže on, počelo prije oko 60 godina kada je Velimlju oduzet status opštine. Imali su bolnicu, poštu, zanatske radnje, a na to privredno bogatstvo danas ih podsjećaju samo oronuli i odavno napušteni objekti u mjesnom centru. Banjsko-vučedolski kraj bio je, ističe Eraković, i veći i „jači“ nego danilovgradski srez, ali je preče bilo stanovnike slati da rade u gradskim preduzećima od kojih su danas ostali samo nazivi.
– Smatram da je greška napravljena te su ljudi masovno tjerani iz sela, iz ovog kraja ponajviše da rade u Željezari. U selima su ostajali samo stari, danas i oni zajedno sa selima izumiru, istakao je Eraković.
Put od Velimlja do sela mještani su sami izgradili prije oko pola vijeka, a struju su dobili 1986. godine. U seosku infrastrukturu od tada gotovo i da nema ulaganja, a da ima stanovnika kao i ranije, organizovali bi akcije.
– Radio sam i ja u Komunalnom preduzeću, ali sam putovao do posla i selo nisam napuštao. Poslednjih nekoliko godina zime provodim kod djece u Nikšiću, u Dolovima se ne može. Siguran sam da se niko od njih pod ovakvim okolnostima neće vratiti – kategoričan je Nikola Eraković.
U jednom od tri stalna domaćinstva ipak ima podmlatka. Tridesetdvogodišnji Gojko Eraković prije šest godina vratio se iz Nikšića u Dolove sa dvoje djece, koja su sada jedini učenici iz tog sela koja pohađaju nastavu u matičnoj školi u Velimlju. Međutim, loši uslovi, kazao je on, opet će ga „otjerati“ sa roditeljskog imanja.
– Samohrani sam roditelj i u Dolovima sa mojim roditeljima bavim se poljoprivredom. Uporni smo, trudimo se, ali svake godine sve manje je nade da ću uspjeti da opstanem ovdje. Put do sela više liči na kozju stazu, a stubovi od struje istrulili i većina polomljena. Ko da mi dođe i kupi nešto što proizvodim, kako ja da to što imam odvezem negdje i prodam kada valjanog puta nema – ogorčen je Eraković.B.B.
Nekad imali najamnike i iznajmljivali tuđu zemlju
– U Dolovima nije bilo domaćina koji nije imao stado do 130 ovaca i krdo od 20-30 govedi. Imali smo najamnike, u našoj kući dva su bila. Neki domaćini su zemlju za obrađivanje iznajmljivali u mjestima koja su odavde udaljena po nekoliko desetina kilometara. Danas u Dolivima zemlje za obradu koliko voliš, ali nema ko da je obrađuje, priča Nikola Eraković.
U tri stalna domaćinstva broj grla stoke danas skoro je zanemarljiv, a pojedini domaćini planiraju i da odsele.
– I mi smo smanjili broj stoke, a razmišljamo i da rasprodamo i odemo ili ćemo svesti samo na ono koliko je za nas potrebno. Neizvodljivo je i neisplativo, tvrdi Gojko Eraković.
)){kind=small}
