GUSINjE – Selo Grnčar prostire se uz samu granicu sa Albanijom i važi za jedno od najplodnijih mjesta na sjeveru Crne Gore. Mještani kažu da je njihova zemlja sa lijeve i desne obale rijeke Grnčar, koja protiče kroz istoimeno selo, slična onoj u Vojvodini i da je bogomdana za uzgoj povrtarskih kultura. No, i pored toga, kako navode, selo iz godine u godinu bilježi sve manji broj stanovnika, pa se plaše da uskoro neće imati ko da obrađuje plodne njive.
– Naša imanja su izuzetno plodna i najbolje uspijevaju kupus, krompir i šargarepa. U selu ima nekoliko uzornih proizvođača, ali oni nemaju nikakve čvrste garancije da će prodati ono što proizvedu. Tako se u našim podrumima sada nalaze tone i tone krompira koji nijesmo uspjeli da plasiramo na tržište. Zato ljudi i odustaju od bavljenja zemljoradnjom. Da država daje šansu za zaposlenje i neke garancije seljaku da će valorizovati na pravi način ono što radi, sigurno narod ne bi u tako velikom broju napuštao Grnčar – smatra mještanin
Božidar Bojović.
U Grnčaru, gdje se nalazi i granični prelaz prema Albaniji, trenutno obitava svega četrdesetak domaćinstava sa oko stotinjak stanovnika. Sa druge stane, podaci govore da je sredinom prošlog vijeka Grnčar brojao i po 500 žitelja. Prije desetak godina došlo je i do zatvaranja seoske škole, što jasno govori da i plodni Grnčar dijeli sudbinu ostalih sela na području opštine Gusinje.
– Djeca u našem selu su postala rijetkost, iako je škola u Grnčaru, u dva kombinovana odjeljenja, svojevremeno brojala oko 50 đaka. Prolazi se i preko graničnog prelaza, ali se ti prolaznici ovdje ne zadržavaju, jer u Grnčaru nema nikakvih primamljivih sadržaja. Sve to ukazuje da država ne čini ništa da da podsticaj životu u našim selima. Jer da je ovdje dobro, narod ne bi odlazio već bi ostajao tu da živi – ističe
Predrag Bojović, koji važi za jednog od najvećih proizvođača šargarepe na sjeveru Crne Gore.
Mještani navode da im poseban problem predstavlja rijeka Grnčar koja se često izliva iz korita i plavi njihove plodne oranice.
– Godinama se pričalo da treba uraditi regulaciju korita rijeke Grnčar i na taj način zaštititi naša imanja. Međutim, od toga zasad nema ništa, tako da se rijeka često izlije i zadaje nam ozbiljne probleme. Doduše tu je kriv i ljudski faktor, jer oni koji vade šljunak i pijesak ne vode dovoljno računa da iza sebe ostave red – kažu stanovnici Grnčara i dodaju da su ostala neispunjena obećanja nadležnih koji su poručivali da će sagraditi most i time omogućiti mještanima da lako dolaze do svojih parcela na drugoj obali rijeke.
– Od Gusinja do Grnčara, u dužini od desetak klometara, nigdje nema mosta. Nekad je na tom potezu bilo desetak improvizovanih mostova, ali ni njih više nema. Tako smo prinuđeni da gazimo rijeku da bismo došli do svojih imanja na drugoj obali. To možemo samo kad je mali vodostaj, dok su tokom jesni i proljeća naše oranice praktično izolovane. Taj problem smo predočavali nadležnim organima, ali sva obećanja da će nam izaći u susret ostala su samo mrtvo slovo na papiru – naglašavaju žitelji Grnčara.
D.J.
Elektromreža u lošem stanjuMještani Grnčara ističu da njihovo selo, između ostalog, kuburi i sa strujom. Navode da često ostaju u mraku.
– Koliko se vodi računa o Grnčaru pokazuje i elektromreža, koja je u lošem stanju. Da je to tako ukazuje i podatak da smo oko Nove godine petnaestak dana bili u mraku. To je zaista poražavajuća situacija, jer smo tom prilikom morali da bacimo namirnice iz naših zamrzivača. Jednostavno, prema nama se nadležni ponašaju kao da je Grnčar slijepo crijevo. Da je sreće Grnčar bi, kao ostala pogranična mjesta sa graničnim prelazom, trebalo da bude neka vrsta razvijenog centra. Međutim, u Grnčaru nijesu riješeni ni osnovni infrastrukturni problemi, što samo po sebi govori dokle smo dogurali – ističe Božidar Bojović.
)){kind=small}
