Maksima „Čovjek snuje, a Bog određuje” još jednom je dobila potvrdu svoje tačnosti. I to očiglednu - u podgoričkoj Crkvi Svetih Makaveja, u naselju Tološi, u kojoj služi protojerej Predrag Šćepanović.
Naime, nedavno je završen freskopis u ovoj crkvi, i dok se još osjetio miris boje, kako nam priča tološki paroh, doskoro se nije ni usuđivao da pomisli kako će ova bogomolja biti lijepo obnovljena i uređena. Naravno, razlog tome, kao i najčešće, nedostatak finansija. Ali, zahvaljujući vjernicima priložnicima, kada su se otvorila jedna vrata, redom su počela da se otvaraju i ostala. A, poseban kurziozitet ove crkve sada jeste jedna freska, čiji nastanak uveliko ima veze s onim što nam u svakodnevici promiče, ili što ne možemo uvijek objasniti racionalno. Freska je to koja opominje na stradanje Podgoričana u Drugom svjetskom ratu, tokom savezničkog bombardovanja u maju 1944. Tada su izginuli mnogi civili, mnoga djeca i odrasli. Ujedno, freska je zato i podsjećanje na tragičnu žrtvu koju je podnijela i Gospava Raičković, koja je u bombardovanju 5. maja 1944, u istom mahu izgubila četvoro djece – Slobodana (13), Miljku (8), Slavka (11) i Draga (6). A, tragični momenat porodice Raičković, kao simbol patnje i stradalništva tih majskih dana u Podgorici izronio je na površinu freskopisa vođen nekim dubljim ili višim glasovima i porivima.
Ideja da se u ovoj crkvi freskopiše i ovaj događaj bitan za Podgoricu, kaže otac Predrag Šćepanović, nametnula mu se, bar mu se tako činilo, spontano, prolazeći često kraj OŠ „Radojica Perović”. Blizu ove škole podignut je spomenik američkim i engleskim pilotima, saveznicima koji su bacali bombe po Podgorici ne štedeći civile. Taj spomenik, kaže Šćepanović, podigla je država, isto kao i onaj posvećen žrtvama tog bombardovanja, a koji se nalazi u centru Podgorice.
- U Tološkoj šumi je spomenik savezničkim pilotima koji su bombardovali Podgoricu, a idejno, skoro isti spomenik, ali žrtvama njihovog bombardovanja nalazi se u centru grada. „Isti” spomenik od tri prečage i jedne bombe za žrtve i one koji su ih bombardovali, pa mu i to dođe kao još jedan spomenik pilotima, što sigurno nije dostojno žrtve poginulih podgoričkih civila. Zato sam, kada smo počeli freskopis, došao na zamisao, tako mi se tada činilo moju i originalnu, da freskopišemo i stradanje Podgorice 5. maja 1944. godine, kada je stradalo preko 1.000 građana. Naime, oni su skupili u centar, kako im je preporučivano s letaka koji su bacani iz aviona, jer su saveznici navodili da će gađati periferiju gdje su se nalazili njemački vojni objekti – kaže Šćepanović, dodajući da iako nije uobičajeno, na ovoj fresci su prikazani i avioni i bombe.
Kada je freska završena, priča Šćepanović, ponovo se latio knjige Koste Čakića „Pakao nad Podgoricom”, a koju je prvi put čitao prije 20-ak godina.
- I u knjizi ponovo sam našao pripovijest Gospave Raičković koja u jednom trenutku izgubi četvoro djece, Slobodana, Miljku, Slavka i Draga. Oni su imali predosjećaj da će poginuti, jer je najstariji Slobodan govorio majci – „Dođi majko da poginemo zajedno”. Ona je pak, kao majka, a uvjerena propagandom, bila sigurna da će ih spasiti ako ih smjesti u rov. Sin joj je ponovio – „Hajde majko da poginemo zajedno”, a ona mu je ponovila, misleći da im je obezbijedila sigurnost, da ne može s njima, i da ne može ostaviti bolesnog muža Lazara – podsjeća na Čakićevo bilježenje ovog potresnog momenta Šćepanović. Gospava, tada još i trudna, četvoro djece stavila je u rov misleći da će se tu spasiti, no, djeca su izginula u jednom momentu. Njihovi zemni ostaci, dodaje Šćepanović, sahranjeni su najprije na groblju pored crkve Sv. Đorđa.
- Moram priznati da sam se tada zapitao kako sam onda došao na ideju da ta freska bude na zidu crkve Svetih Makaveja u Tološima. Na kraju, u knjizi, Gospava Raičković rekla je da je kosti svoje djece, nakon rata, 1955. godine prebacila na groblje u Tološe. Da ih nije prebacila, ta djeca doživjela bi nemilu sudbinu drugi put, jer su to groblje razrovali 1958. godine opštinski buldožeri. I tada sam shvatio, da su me u stvari ta djeca, koja počivaju na groblju u Tološima, cijelo vrijeme vodila u tom naumu, da su nas ona naučila što da radimo, i da kao rijetko kad, ovom prilikom možemo osvijestiti koliko svijet upokojenih utiče na naš svijet živih – priča paroh tološki.
Potvrda tome jeste i da je freskopisac Dejan Jovanović, iz Novog Sada, u razgovoru sa Šćepanovićem, priznao da je imao osjećaj da je vođen po pitanju prikaza nekih dijelova freske.
- Pitao sam ga zašto si naslikao majku s četvoro djece, a ne sa dvoje, troje ili petoro, a Jovanović mi je odgovorio, ne znajući zbog čega ga to pitam – „Oče ja sam na skici nacrtao troje djece, ali ne znam zašto, na fresci sam naslikao četvoro, kao da mi je rečeno”. Kada sam mu ispričao sve što znam o tome, našem zaprepašćenju nije bilo kraja, i onda smo shvatili da je svijet upokojenih nevinih i stradalnih jači od svijeta živih – kaže paroh tološki Predrag Šćepanović
Ova priča ima i epilog. Naime, Gospava Raičković je nakon tragedije, rodila još jednog sina, Milana, koji je preminuo 1996. i koji je takođe sahranjen na tološkom groblju. Iza njega su ostale i dvije kćerke.
- I kada su one došle u tološki hram, i kada su vidjele fresku, rekle su mi – „pa baba je izgledala ovako, kao sa freske”. One su mi poslale i njenu fotografiju, koja ima ogromne sličnosti sa prikazom na ovoj fresci. Otkrivši ovu priču shvatili smo da ne biva po ljudskoj pameti, nego biva da nevine žrtve vapiju ka Bogu, i Bog ne želi da se one zaborave – priča otac Šćepanović, dodajući da će ova freska biti uskoro naslikana i u podgoričkom Sabornom hramu Hristovog vaskrsenja i na Nemanjinom gradu. I podsjeća ovo dešavanje, kaže otac Šćepanović na suštinu Pravoslavlja - da je „iz Hristovog groba zasijao život”, ili kako je to davno rekao vladika Rade - „Vaskrsenja ne biva bez smrti”.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Ukrašavanje crkve pomogao i Nikola Mirotić

Crkva Svetih Makaveja u Tološima počela je da se gradi na temeljima starije bogomolje 1896. godine, a osveštana je 1897. godine, tako da ove godine proslavljaju 120 godina od prvobitne obnove vizantijske bogomolje. Crkva je, podsjeća on, postradala u zemljotresu 1979. godine. U skorije vrijeme crkva je obnavljana i 1992. godine. Sada, novi oltar je rađen mjesec i po, a freskopis tri mjeseca.Freske je uradio Dejan Jovanović, freskopisac iz Novog Sada, a Slaven Dragićević i Aleksandar Radević su mu asistirali kao i Slavko Lazić.
- Sadašnja obnova počela je zahvaljujući velikodušnom prilogu našeg košarkaša Nikole Mirotića. On je najprije uplatio 10 hiljada eura, pa smo oslikali oltar i učvrstili konstrukciju hrama. Njemu se dopalo kako je to ispalo pa je uplatio još 10 hiljada. Potom su spontano uslijedile uplate i drugih vjernika, iz Tološa, a i sa strane, pa smo uspjeli da uradimo i ovaj freskopis. Tako smo na freskama zabilježili koje se to slave slave u Tološima. Recimo najstarije bratstvo Vratnice, slave Sv. besrebrenike Damjana i Kozmu, imamo i lik počivšeg patrijarha Pavla, Vukašina iz Klepaca, Haritona, Avakuma, Pajsija, Rođenje Presvete Bogorodice, Sv. Nikolu, Sv. Vasilija, Sv. Jovana... Vaskrsenja, Bogojavljenja, Božića... - kaže paroh tološki Šćepanović.


I oni su pomogli...

Napravljena je, dodata i galerija po nacrtu arhitekte Branka Todorovića, jer je hram mali da primi odjednom oko 150 do 200 ljudi, pa će ubuduće na galeriji pjevati hor i biti održavana vjeronauka, kaže paroh.
Obnovu hrama, dodaje Šćepanović, pomogli su i Božo Okuka, koji je dao prozore i Miroslav Stanišić, koji je donirao ikonostas, a Mališa Kovačević poklonio je sav materijal za pod, kao i brojni drugi vjernici.