Knjiga „Njegoš i liturgijske anagnoze” Žarka Vidovića (1921−2016) ponovo je preksinoć u knjižari Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori okupila publiku. Ovaj put o knjizi je govorio protojerej-stavrofor Gojko Perović, rektor cetinjske Bogoslovije „Sveti Petar Cetinjski”. I ovo, kao i prethodno predstavljanje knjige održano je u sklopu manifestacije „Dani Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori”, koje je počelo 12. oktobra, a završava 16. novembra.
Ističući na početku da je djelo koje je ostalo iza Njegoša nepresušan izvor koji nama kao čitaocima omogućava raznovrsnost tema i tumačenja, i to ne samo djela, već i njegove ličnosti, Perović dodaje:
- Vidović je pokušao da doprinese onome što se u našoj Crkvi od nedavno pojavilo kao inicijativa, kao predlog, a što je ako biste pitali našeg mitropolita (Amfilohija, prim.aut) već završena stvar, a što mene lično zbunjuje i vezuje u čvor, a to je pitanje kanonizacije Petra Drugog Petrovića Njegoša u lik svetitelja – rekao je Perović, dodajući da ovom prilikom ne bi otvarao pitanja vezana za tu temu. No, dodaje rektor Bogoslovije, čitanje Vidovićeve knjige je doprinos svakog od nas da barem razmišlja o tome možemo li Njegoša gledati kao svetitelja a njegovo djelo kao dio svetootačke literature.
- Jedan od velikih problema, naročito kada su u pitanju čitaoci moje generacije iz Crne Gore, to što smo čitav život Njegoša posmatrali samo iz jedne perspektive, a to je perspektiva genijalnog pisca, koja je nesumnjiva. A, pitanje bogonadahnutog episkopa koji bi možda mogao biti i svetitelj, jeste nešto o čemu nismo ni u jednom trenu razmišljali. Ako ništa drugo, mitropolit je već pokrenuo ovu inicijativu, Sveti arhijerejski sabor je stavio na čekanje, s obzirom na kompleksnost teme, ne izjašnjavajući se ni pozitivno ni negativno – rekao je Perović. Nastavljajući izlaganje, on se pita možemo li razlučiti naše predrasude, naše ustaljene navike i stavove kada razmišljamo o Njegošu i onome kakav je on u stvari bio.
- Često se Njegoš i njegova blizina Bogu i to koliko je on pastir i teolog prosuđuje po onome što je on napisao. Pa čak i to što je napisao ne daje se u cjelovitom kontekstu i tu dolazi do zabune i nejasnih stvari – rekao je Perović, pojašnjavajujući to na primjerima stihova iz „Gorskog vijenca” koji se tiču veselja igumana Stefana na Badnje veče i sna Vuka Mandušića i njegove opčinjenosti snahom Milonjića bana. Jer, kako dodaje on, namjerno se prilikom tumačenja „ispuštaju” stihovi koji slijede neposredno potom, a koji su sastavni dio slika koje opisuje Njegoš u spjevu. „Naučili su nas da prebrzo zaključujemo kakav je Njegoš”, naglašava Perović, naročito što se to sukobljava sa zapisima njegovih savremenika o njegovoj umjerenosti u stvarnom životu.
Posebno se Perović osvrnuo na teze da Njegoš nije bio sklon pravoslavnoj teologiji i tradiciji, već da je riječ o pjesniku platonisti, pa čak i plagijatoru nekih pisaca njegovog i ranijih vremena. „Prije će biti da je u pitanju vrlo originalna pojava i genijalna, a da Njegoš prilikom odrastanja nije imao formalno obrazovanje”, pojašnjava Perović. Uostalom, dodaje Perović, Njegoš je volio da kaže kako je teologiju uočio pod zvijezdama, zagledan u nebo. Ipak, kako ističe, tvrdnje da Njegoš nije poznavao Bibliju djeluju smiješno, kao i one da Njegoš nije često služio liturgiju. A, kako je zapisao Medaković, „kad je služio stajao je pred prestolom kao da stoji na nebesima”, dodaje Perović, pronalazeći u tom zapisu vidno Njegoševo poštovanje liturgije i liturgijskog služenja.
- Njegošev odnos prema Bogu i svetinji nije intelektualistički, već je više upisan doživljajem, iskustven je, jer on Boga osjeća i preko zvijezda koje gleda, kao i liturgije koju služi, a za koju često kaže da mu je nametnuta i da bi se najradije odrekao mantije, iako je ne skida. A, često se to citira, i na taj način kida iz konteksta – kaže Perović, dodajući da je to više bio vapaj Bogu zbog tereta koji osjeća. Odnosno, kako ističe Perović, Njegoš se ne može tumačiti crno-bijelo. Osvrnuo se i na naročito često nametanje pitanja da li je vladika Rade bio odan pravoslavnoj teologiji ili je više bio na tragu platoničara i pjesništva. Naročito kada je u pitanju „Luča mikrokozma”. Rječnik kojim se koristi Njegoš, kaže Perović, jeste blizak platoničarima, no, to je još uvijek spjev sav inspirisan Biblijom, koji je sav prožet biblijskim duhom, i biblijskim događanjima, a koji je prenijet iz liturgije, sveštenosluženja, čina koji crkvu čini crkvom, naglašava Perović. Dodaje i da Vidović odlično uočava kako Njegoš, temu pada, ljudskog i anđeoskog, iz teorijskog i poetskog odlično prebacuje na istorijski-socijalni plan, odnosno u pjevanje „Gorskog vijenca” i „Šćepana Malog”. A, na osnovu toga u kojem vremenskom slijedu Njegoš prati pad anđela i čovjeka, dokazuje Vidović, kaže Perović, da je Njegoš odlično poznavao crkveno čitanje Biblije i da sigurno nije bio jeretik, kao što mu se često pripisuje.
Veče je vodio novinar Pavle Božović, a svojim pojanjem upotpunili četvorica bogoslova, članovi hora Cetinjske bogoslovije. Na kraju večeri Perović je odgovarao na pitanja publike.Ž.J.


Vidović na pravom tragu

Vidovićeva knjiga „Njegoš i liturgijske anagnoze” objavljena je u izdanju Svetosavske omladinske zajednice Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke i Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, s blagoslovom patrijarha Irineja. Kako objašnjava Perović, anagnoze su naziv za čitanja iz Svetog pisma na liturgijama, a zahvaljujući kojima se Biblija pročita cijela tokom godine u crkvi. Kako dodaje Perović, njemu se Vidovićeva teza, uprkos Njegoševoj odanosti liturgijskom životu, ipak učinila nategnutom. Razlog tome Perović vidi u činjenici da Njegoš prosto nije imao vremena za taj tempo. No, bitno je, dodaje rektor, kako Vidović pravilno uočava, da je Njegoš uoči hirotonije u Moskvi dvije sedmice boravio u manastiru za vrijeme Gospođinskog posta, i da je to uticalo na njegovo pisanje „Luče mikrokozme” tokom Vaskršnjeg posta 12 godina docnije.