Srpska pravoslavna crkva danas, 12. maja po novom, kalendaru, (29. aprila po starom kalendaru), proslavlja velikog čudotvorca, Svetog Vasilija Ostroškog. Rijeka vjernika i ove, kao i prethodnih godina sliće se jutros podno Ostroških greda, da se pokloni svecu i njegovim čudima, i da cjeliva njegove čudotovorne mošti. Da se ispovijedi i pričesti uz veliku svetinju manastira Ostrog, velikog Božjeg ugodnika. Poštovanje našeg naroda prema Sv. Vasiliju ogleda se i u podizanju u njegovu čast brojnih hramova u zemlji i inostranstvu. Ljubav prema svecu traje od njegovih prvih monaških dana do danas. A, kada se neko zakune njegovim imenom, ili pred njegovim kivotom, tada više nema uzmicanja, to je potvrda istinitosti i to se mora ispoštovati.
Sv. Vasilije rodio se u selu Mrkonjić u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine, od pobožnih i blagočestivih pravoslavnih roditelja Petra Jovanovića i supruge mu Anastasije. Na krštenju je dobio ime Stojan. Još kao dijete sav je dušom bio okrenut Bogu. U žitiju Čudotvorca stoji da se još kao dijete odlikovao smirenošću i ozbiljnošću, milostivošću srca i duše. Najprije je boravio u Manastiru Zavala, posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Zatim prelazi u Manastir Uspenja Presvete Bogorodice - Tvrdoš, u sjedište Trebinjske eparhije. U manastiru je provodio vrijeme u postu, bdijenju i molitvama, i u tjelesnim trudovima. Na monašenju je dobio ime Vasilije. Još kao monah u narodnu je postao poznat po svom podvižništvu. No, narod Hercegovine i Crne Gore nije ga cijenio i volio, kako nekad tako i sad, samo zbog njegovog velikog podviga. Kao arhijerej Manastira Tvrdoš utvrđivao je u pravoslavlju svoje vjernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u Manastir Ostrog gdje je nastavio svoj strogi podvižnički život, uz mnogo tople molitve i brigu za svoje vjernike. Snaga njegove molitve, kao i iskrene molitve upućene njemu i danas su blagotovrne i pomažu svim vjerujućim. Zato i jesu i velika i brojna čuda koja je činio i čini. Narod ga je već za života smatrao za sveca, jer se mnogo puta uvjerio u njegov sveti život i molitve i u dar prozorljivosti koju je dobio od Boga. U Ostrogu je Sv. Vasilije okupio i druge monahe i podvižnike, i sa njima obnovio Crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice, koju su ranije sagradili prethodni ostroški podvižnici. Nešto kasnije podigao je i ukrasio i crkvicu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni, koja je zatim i živopisana i sačuvana do danas. Ipak, svetitelj nije boravio samo u isposnici, već je sa svojih ostroških duhovnih visina silazio u narod i dijelio sa njim mnogovrsna stradanja njegova kao pravi pastir njegov. I danas kažu da svetac hodi među svojim narodom, a da to najbolje znaju oni koji ga presvlače jer su mu pohabane papuče. Neumoran u podvizima molitve, posta, fizičkog truda i rada, kao i mnogobrojnih briga za zemaljska i nebeska dobra svoje pastve, Svetitelj Ostroški dostiže polako i do kraja svog ovozemaljskog života. Upokojio se mirno bez bolova i patnje lako predavši dušu svoju u ruke Gospoda svog, 29. aprila – 12. maja 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stijene pored koje se upokojio, izrasla je vinova doza, iako u stijeni nema ni malo zemlje. U času Svetiteljevog blaženog predstavljenja njegova kelija zablistala je neobičnom i nadzemaljskom svjetlošću. Tijelo Sv. Vasilija monasi su sahranili u grob ispod Crkvice Sv. Vavedenja Majke Božje. Odmah po predstavljenju Svečevom narod je počeo dolaziti na njegov grob i moliti mu se, kao što mu je dolazio i za vrijeme njegovog zemnog života. A na grobu su se počela dešavati čuda, koja ni do danas u Ostrogu ne prestaju, stoji u žitiju.Ž.J.