Nakon serije intervjua u glavnom prilogu šahovske rubrike, ovog utorka prisjećamo se nikšićkog turnira, iz 1983. godine, najjačeg šahovskog turnira održanog na tlu Crne Gore.
Prije gotovo jednog vijeka, tačnije, sada već davne 1923. godine, sa radom je počeo, šahovski klub u Nikšiću. Iste godine rođen je
Svetozar Gligorić, neponovljiva veličina šaha na ovim prostorima. Sudbina je htjela da Gligorić ostane bez oca sa devet godina, dok je njegova majka umrla 1940. godine. Gligorića je u tom teškom trenutku u svoju porodicu primio, doktor
Niko Miljanić, ugledni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. Gligorić i Miljanići skrovište od ratnog vihora nalaze prvo u Kotoru, gdje je Gligorić i maturirao, a zatim u Banjanima, gdje ga je, po riječima samog Gligorića, dobrodušnost ljudi tog kraja vječno vezala za taj kraj i za Crnu Goru. Zanimljivo je istaći da je veliku brigu o Gligoriću, koji je u ratu stekao i oficirski čin, vodio veliki ljubitelj šaha, a kasniji ambasador Jugoslavije u Moskvi i Vašingtonu,
Veljko Mićunović sa kojim se i Gligorić vratio u Beograd, nakon okončanja rata.
Gligorić je godinama posle rata predvodio jugoslovensku reprezentaciju i ucrtao Jugoslaviju na šahovsku mapu svijeta.
Šezdeseti rođendan Gligorića, bio je i šezdeseti rođendan šahovskog kluba u Nikšiću i četrdeseta godišnjica velikih bitaka u Drugom svjetskom ratu, bitke na Neretvi i bitke na Sutjesci. Šahovski turnir u čast velikih jubileja, djelo je velikih napora Monteksa i njegove alfe i omege,
Stanislava Ćana Koprivice, po Gligorićevim riječima, njegovog ratnog druga iz Banjana, ali i najvećeg vizionara i privrednika koga je Crna Gora imala. U prvom redu Monteks, ali i druge, tadašnjim nazivom, organizacije udruženog rada, iznijele su teret organizacije ovog super turnira. Na čelu organizacionog odbora, koji su činili ugledni privrednici i gospoda iz Nikšića, nalazio se, pomenuti, Stanislav Ćano Koprivica, dok je direktor turnira bio ugledni privrednik
Srđa Dragašević, a njegov zamjenik veliki majstor i na crno-bijeloj tabli i sa crno-bijelom loptom,
Nikola Čiča Mijušković.
Tri prvaka svijeta su se odazvala pozivu:
Mihail Talj,
Tigran Petrosjan i
Boris Spaski. Mlada zvijezda u usponu,
Gari Kasparov, kao i krem svjetskog šaha:
Ulf Anderson,
Jan Timan,
Jaser Seirvan,
Lajoš Portiš,
Entoni Majls,
Đula Saks i
Bent Larsen. Domaći predstavnici su bili:
Ljubomir Ljubojević,
Predrag Nikolić, slavljenik
Svetozar Gligorić i najbolji crnogorski igrač u istoriji,
Božidar Bonja Ivanović. Sami krem svjetskog šaha, s početka osamdesetih, izuzev tadašnjeg prvaka svijeta
Anatolija Karpova i
Viktora Korčnoja, koga su tih godina sovjetski igrali bojkotovali. Upravo je turnir u Nikšiću bio početak kraja 'bojkota' Korčnoja.
Turnir je bio borben, pa je od ukupno odigranih 105 partija, odlučeno njih, 43. Slavio je mladi Gari Kasparov, sa dva poena prednosti ispred drugoplasiranog Larsena, sa devet pobjeda, četiri remija i samo jednim porazom u duelu protiv Spaskog. Treće mjesto su podijelili Spaski i Portiš. Partija Kasparova protiv Portiša ušla je u antologiju šahovskog stvaralaštva.
Velemajstori, učesnici turnira, igrali su i simultanke, promovišući šahovsku magiju, u crnogorskim gradovima, kao i u susjednim Trebinju i Dubrovniku. Crna Gora, a pogovo Nikšić, sijali su tih dana ogrnuti plaštom slave, sa 64 najsjajnija crno bijela polja.
Živi sjećanje na turnir u Nikšiću, iako nema više ni Gligorića, ni Ćana, a mi kao da smo zaboravili njihov put, zbog koga nas je čitav svijet gledao sa divljenjem.
)){kind=small}
