Imao sam veliku dilemu da li da, tragično nestalom prijatelju, napišem čestitku za pedeseti, nedočekani rođendan ili da objavim sjećanje povodom trideset godina od kada nije sa nama. Ili da ne napišem ništa. U ćutanju je sigurnost, ne otkrivaju se ni slabost, ni tuga, ni bol. Previše je suza isplakano onog tužnog, sunčanog aprila 1990.godine, ali i mnogo puta i mnogo aprila nakon toga. „Niko ne dolazi, niko ne odlazi, ništa se ne dešava”. Ipak, sa veliki naporom odlučio sam da napišem par rečenica. Čutanje bi sakrilo radost koju je donosio, prekrilo bi prahom laganog zaborava uspomenu na biser koji smo imali.

Kada sam čuo od najvećih svjetskih šahovskih pedagoga da je talenat sposobnost da se radi naporno i u kontinuitetu uz ogromnu želju za uspjehom doveo sam u pitanje moj sistem vrijednosti. Ne znam da li je po ovoj definiciji Bato bio talentovan, šta znači ta riječ, odavno izbledjela od prekomjerne upotrebe Ali zasigurno znam da je najbrže i najbolje od svih nalazio za tablom neočekivana rješenja, da je smišljao poteze i planove koji drugima nijesu ni padali na pamet. Da je i u najtežim situacijama tražio i nalazio spas. Njegove partije su krasile originalne ideje i neočekivani taktički udari, imale su svoju nit od početka od kraja. U njima se osjećala posebnost, energija i lakoća igranja, ljubav prema igri. Ako je to talenat, a ja mislim da jeste, onda je bio jedinstven i imao ga je napretek.

Bato nije postao šahista svjetske klase samo zato što nije imao vremena da to uradi. Njemu se nijesu nazirale granice, bar se tako činilo nama iz “generacije šezdesetih”. Bio je pionirski i omladinski prvak Jugoslavije, one stare sa šest repubika, ispred Miladinovića, Palca, Kosića, Mitkova, Kovačevića… Bio je četvrti na kadetskom prvenstvu Evrope, šesti na kadetskom prvenstvu svijeta. Trijumfovao je na nezvaničnom brzopoteznom omadinskom prvenstvu Evrope pobjedivši „čudo od djeteta” Majkla Adamsa u mini meču sa 2-1. Pobjedu protiv Bata, budući izazivač prvaka svijeta, a tada omladinski viceprvak Evrope Boris Geljfand, komentarisao je u ruskim šahovskim časopisima na dvije stranice kao izuzetno interesantu. Bato je pobjedio na saveznom turniru majstorskih kandidata sa 2,5 poen prednosti (13 poena iz 15 partija !!) i postao majstor (o snazi turnira govori podatak da je na diobi drugog mjesta bio budući velemajstor Dejan Antić). Predvodeći reprezentaciju Jugoslavije osvojio je zlatnu i srebrnu medalju na Ekipnom omladinskom prvenstvu Balkana, što je bilo veoma jako takmičenje. Da ne nabrajam brojne druge uspjehe. Bio je nepobjediv u brzopoteznom i ubrzanom šahu.

Bio je samonikli virtouz. Jedini trener kog je imao bio je legendarni Vitomir Vito Lekić, Tada je na krilima velikog turnira u Nikšiću 1983. (kada smo, zahvaljujući izuzetnom vizionaru Ćanu Koprivici, kratko mislili da se Nikšić i Crna Gora nalaze na vrhu svijeta) izašla jedna izuzetna generacija koja se po mnogo čemu izdvajala. Iz te “vesele grudve smijeha” mnogo godina kasnije dobili smo i svjetskog šampiona za slabovide osobe Predraga Nikača. Osnovna škola „Olga Golović“, kabinet likovnog, šahovski hram. „Ako želiš stići moraš koračati“, Levize, učitelj šaha i života. Kada je prešao taj nivo, Bato je nastavio sam, kroz veliko rivalstvo sa starijim bratom Đorđijem. Posebno se sjećam naših šahovskih druženja, ljeta 1985. kada se on spremao za pionirski šampionat Jugoslavije na kojem će se okititi zlatnom medaljom a ja u vojsku. Analizirali smo brojne pozicije ali obavezno uz muziku sa gramofona.

Koliko lijepih sjećanja bih mogao napisati o Batu i o jednom vremenu koje je iznjedrilo jednu sjajnu ali neizbrušenu šahovsku generaciju. O dragim ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u nikšićkom i crnogorskom šahu a koje je Bato iskreno volio. Naravno i oni njega, jer Bata nijeste mogli da ne volite ako ste ga upoznali.

---