Lepeza predloženih opozicionih rješenja za kosovski problem svodi se na dva suprotstavljena stava – odbijanje promjene statusa Kosova i usamljen glas lidera PGS Saše Jankovića da se dozvoli Prištini da uđe u međunarodne organizacije, odnosno stolica u UN, bez priznavanja nezavisnosti. Naime, za više od godinu dana od kada je predsjednik Aleksandar Vučić pokrenuo unutrašnji dijalog o Kosovu i Metohiji, gotovo svi lideri opozicionih stranaka iznijeli su svoje mišljenje o ovom problemu. I u opoziciji nije našao nijednog sledbenika. Vuk Jeremić, lider Narodne stranke koja bi trebalo da bude jedan od stožera Saveza za Srbiju insistira na pitanju o budućnosti Kosova. NS je organizovala inicijativu „Jedan potpis mijenja sve” kako bi se suprotstavila sporazumu o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa s Prištinom, jer bi na taj način, kako kažu, Kosovo dobilo stolicu u UN što je „poslednja stvar koju nije dobilo”.
Predsjednik Vučić u poslednjem obraćanju istakao je da zna kolika je cijena, ali da je odlučan da uđe u istoriju kao neko ko je bar pokušao da riješi pitanje Kosova i Metohije i najavio da će već 9. septembra o „tome” razgovarati sa srpskim narodom u južnoj pokrajini.
Na poteze predsjednika sve su žešće reakcije opozicije i Crkve, kao i pisma podrške njegovog SNS, gdje su najradikalniji bili gradonačelnici s KiM najavljujući da će biti „prinuđeni“ da opoziciju potraže i propitaju ih „u njihovim kućama i vilama” u Beogradu.
Potpredsjednik Vlade, ministar i lider SDPS Rasim Ljajić juče je konstatovao „jednu veliku novost”, ali samo kada je vlast u pitanju, da je dobar dio javnosti Srbije protiv bilo kakvih pregovora o rješavanju kosovskog pitanja i da se to, kako kaže, do sada nikada nije dogodilo.
– Imamo dobar dio nevladinog sektora, opozicionih stranaka koje su protiv bilo kakvih pregovora o rješavanju kosovskog pitanja, računajući da će za nekih 100 ili 200 godina doći bolje okolnosti kada se treba o tome razgovarati. Milošević je pregovarao oko ovog pitanja, iako pogrešno i loše, ali je pregovarao. Poslije 2000. godine, Koštunica nije išao na pregovore zato što je volio, već što je znao da mora da se pokuša da se taj problem riješi – ističe Ljajić. Kaže da dobar dio političke elite zagovara tkz. „zamrznuti konflikt“.
U isto vrijeme se oglasio i profesor Slobodan Samardžić, predsjednik Državotvornog pokreta i nekadašnji ministar u Koštuničinoj vladi, pišući na svom blogu da se „Vučić obavezao da potpiše priznanje Kosova”. On kaže da su najvažniji zvaničnici Srbije Vučić i šef diplomatije i lider SPS Ivica Dačić u javni opticaj ubacili dvije teme, prvi realizovanu u doba Kraljevine Jugoslavije 1926. godine – ideju o razgraničenju Srba i Albanaca, a drugi staru Ćosićevu o podjeli KiM. Samardžić kaže da su Vučić i Dačić i do sada vodili „improvizatorsku politiku”.
– Ako imamo u vidu dvojicu ljudi koji su aprila 2013. otišli u Brisel kao grlom u jagode i tamo potpisali sudbinski dokument o povlačenju Srbije sa KiM, a vrlo brzo potom, januara 2014, na početku pristupnih pregovora sa EU, bez pogovora preuzeli obavezu da de jure priznaju Kosovo, onda se može realno pretpostaviti da je skorašnja priča o podjeli i razgraničenju najobičnija dimna zavjesa – tvrdi Samardžić. Zanimljivo je, ističe, da se ova javna priča raspreda u periodu između dva sastanka Vučića i Hašima Tačija (18. juli i početak septembra), koji su posvećeni već napisanom pravnom dokumentu o priznanju.
– Šef države će preuzeti istorijsku odovornost i sam obaviti posao i pored toga što se ogromna većina društva po anketama ne slaže sa predajom. Sve više omalovažava ustavni status KiM, iako se na tom Ustavu zakleo. Osporava važnost Rezolucije SB UN 1244 i umjesto ova dva važeća pravna dokumenta, drži se Prvog briselskog sporazuma kao Svetog pisma. Kad sito prođu sve Vučićeve smutnje i obmane, ostaje samo njegova obaveza, lična obaveza, da potpiše pravni akt o priznanju Kosova. Za to nikoga nije pitao, niti tražio saglasnost od bilo koga, pa nije lijepo da u to uvaljuje cio narod i državu, ističe Samardžić. On navodi da se raspada Vučićeva optimalna kombinacija – vremenske koincidencije priznanja (potpisivanje pravnog dokumenta) i obesvešćivanja Srba I da sada idu jedna protiv druge. Vrijeme potpisivanja ide svojim tokom, ali se „topi kombinacija otupljivanja Srba”.
– Podigla se Crkva, u koju narod još jedino ima povjerenja – istakao je Samardžić, ne potcjenjjući ni značaj ujedinjenja opozicije protiv Vučićeve politike prema KiM. Samardžić otkriva i nedavno saopštenje predstavnika Dume i Jedinstvene Rusije, u kojem se izričito kaže da nikakav sporazum s albanskim separatistima ne treba potpisati.
– Umjesto da napokon dođe u Skupštinu i objasni narodnim poslanicima o čemu to pregovara s Prištinom i šta znače nedavne izjave o razgraničenju s Albancima, predsjednik o tome prvo informiše Soroša mlađeg na nedavnom sastanku, a sada i ambasadora SAD Kajla Skota– poručili su iz Dveri. Povodom izjava lojalnosti koje naprednjaci upućuju svom lideru Aleksandru Vučiću, poslanik Dveri Ivan Kostić je pitao ima li iko od funkcionera SNS hrabrosti da javno iskaže stav da južna pokrajina mora ostati u sastavu Srbije.
– Da li je moguće da ne postoji nijedan visoki funkcioner ili poslanik vlasti da javno ustane i kaže da mu je KiM važnije od svoje prolazne funkcije i fotelje? Ima li iko od njih hrabrosti da zastupa onaj patriotski dio biračkog tijela SNS, koji se protivi predaji Kosova – upitao je Kostić.
M.Nj.