Piše: Vladislav Dajković
Nedavno sam prvi put bio u Murinu. Ne ponosim se time. Naravno, znao sam šta se tamo desilo, znao sam za djecu koja su poginula. Bilo mi je žao, kao i svakom normalnom čovjeku, pretpostavljam. Ipak, sad mi je žao samo što i ranije nisam pošao tamo i osjetio taj gnusni čin onako kako se samo može osjetiti na mjestu zločina. U neposrednoj blizini mjesta stradanja žrtava, postavljena je tužna izložba fotografija zabilježenih tog kobnog tridesetog dana aprila 1999. godine. Dok sam nijemo posmatrao fotografije, u uglu sam spazio čovjeka koji mi je privukao pažnju svojim, gotovo mehaničkim zurenjem u jednu od izloženih fotografija. Bio je to otac jedne od žrtava. Kada sam prišao, prstom mi je pokazao fotografiju na kojoj je ležalo iskasapljeno tijelo njegovog maloljetnog sina. U sekundi mu je prst skliznuo na fotografiju pored. Prizor koji je mučno čak i riječima opisivati: nastradala desetogodišnja djevojčica, leži pored otkinute noge tog istog dječaka. Znam da će ove riječi svojom surovošću kod nekog možda izazvati gnušanje, ali ako nismo spremni da se čak i na riječima suočimo sa tim užasom, kako ćemo biti u stanju da sebi uopšte predočimo ono što se tog dana dogodilo u Murinu? Dana kada je na jednu, čak i za crnogorske prilike, tako malu, ne čak ni opštinu, već mjesnu zajednicu, ispaljeno 14 (!) tomahavk projektila.
Posjeta Murinu je bila značajna i zbog jedne, u ovom kontekstu, manje važne, ali opet bitne, spoznaje. Spoznaje da je nacionalni koordinator za NATO Vesko Garčević zapravo rodom iz sela Mašnice koje pripada MZ Murino. Dakle, zamislite paradoks nad paradoksima – Vesko Garčević – oličenje crnogorske NATO kampanje je zapravo Murinjanin?! Vesko Garčević, do juče mještanin sela koje je NATO bombama bilo sravnjeno sa zemljom, postaje nacionalni koordinator Crne Gore pri NATO-u! Dakako, u zemlji kakva je Crna Gora nije u pitanju slučajnost, već perfidna igra režima koja, kako koja godina prolazi, postaje sve bestijalnija i bezobzirnija. Pitajući se danima zašto bi bilo ko postavio rođenog Murinjanina na čelo NATO kampanje u Crnoj Gori, nailazim na sledeći, sa ovog stanovišta logičan zaključak: NATO je, posredstvom Vlade Crne Gore, lukavo i licemjerno, načinio dva poteza: prvi je personifikovan kroz postavljanje Murinjanina, u ovom slučaju Garčevića za svog izaslanika, dok se drugi ogleda u uvođenju Crne Gore u NATO, kao prve zemlje članice, koja je ujedno i bombardovana od strane istog saveza. Što bi, dabome, bio presedan, model nekih budućih NATO integracija. Dakle, eto idealne prilike da se na scenu izvede pokondireni lokalac. Jer, zaboga, ako je Murinjanin mogao da postane nacionalni koordinator za NATO, zašto onda i Crna Gora ne bi mogla da postane prva bombardovana članica-pokajnica ove alijanse? Ipak, Garčeviću želim da zahvalim na dosadašnjem vođenju NATO kampanje u Crnoj Gori. Svojom tragikomičnom, otuđenom i elitističkom pričom, ponajviše reprezentovanom u video reklami, gdje poziva građane u podgoričke lokale da ‘’akademski’’ popričaju o NATO-u, i to ako se sretnu, uspio je da ubijedi i dobar dio Crnogoraca koji su smatrali da je NATO ispravan put, da promijene mišljenje. Međutim, (nus)pojavi samog Garčevića treba oprezno pristupiti. Treba biti naivan i misliti da bi onaj ko zaista želi da uvede Crnu Goru u NATO postavio Veska Garčevića da vodi cjelokupni projekat pridruživanja. Uz dužno poštovanje, čovjek koji konstantno postiže autogolove svojim izjavama i reklamama, bio bi poželjan samo onome ko lukavo želi da prikrije svoj pravi cilj, a to je odgađanje ulaska u NATO, bar do sledećih parlamentarnih izbora, i samim tim – kupovina (prijeko potrebnog) dodatnog vremena. Međutim, kao i oko samog Garčevića, tako i oko referenduma vezanog za ulazak u NATO treba biti još više oprezan. Šta znači referendum? Šta znače demokratski izbori? Da budem precizniji: šta znači referendum u zemlji gdje se brutalno lažiraju rezultati predsjedničkih izbora? Šta znače demokratski izbori u zemlji u kojoj se pištoljem brišu oni koji pišu olovkom? Šta znači pravda u zemlji u kojoj ubice pisaca prolaze nekažnjeno? Šta znači poštenje u zemlji u kojoj prodajete ličnu kartu za grlo stoke ili džak brašna? Zar iko može i u najluđim snovima da pomisli da bi ovaj referendum, kao izuzetak u odnosu na pomenutu praksu, bio organizovan u fer i demokratskim uslovima? Takođe, zar iko može i u šali da tvrdi kako volja naroda neće biti „skrojena“ na način kako to režimu odgovara, pa taman da im bude trebalo i 70% za ulazak u NATO? Ne budimo naivni. Nakon što dobiju po ko zna koji izborni proces u nizu, vlastodršci će, sasvim očekivano, izaći i reći: ‘’Tražili ste, dobili ste’’. A narod? Narod će ionako da istrpi i zaboravi. Kao i dosad. Pa ipak, Murino ne smije biti jedini argument za neulazak u NATO. Ne, ovim ne želim da umanjim i relativizujem bol porodica koja su u Murinu izgubile svoje najbliže, naprotiv. Samo ne smijemo dozvoliti da zbog toga suzimo širu sliku na ono što se isključivo nas tiče. Da se Murino nije dogodilo, da li bi onda drugačije mislili o NATO-u? Da li bi odjednom zaboravili sve one žrtve širom svijeta koje je NATO prouzrokovao? Da li bi zaboravili Avganistan? Irak? Libiju? Siriju? Ukrajinu? Desetine drugih zemalja? Stradali Iračani i Libijci nisu ništa manje vrijedni od naših Murinjana. Svi oni su žrtve istog imperijalno-militantnog koncepta čija je kazneno-osvajačka ekspedicija upravo NATO. Dužni smo opominjati se svih nevinih žrtava, ne zato jer preferiramo određene političke stavove i u zavisnosti od aktuelnog društvenog konteksta, već zato što nam tako elementarna čovječnost nalaže. Jer zaboraviti zločin, ravno je zločinu.
(Autor je član UO Pokreta za
neutralnost Crne Gore)