Piše: Milisav S. Popović
Nije čudo ako niste od nekog čuli, niko, doduše, o tome više i ne vodi računa... ali u našim krajevima nekada ranije su se uzgajali leptirovi. Zbilja. Napravljena farma sa pregradnim kašetima... ograde, livada, lijepo cvijeće – svega je bilo tu. Pogoni su služili za bezbjedno prikupljanje i „skladištenje” gusjenica... a male staklene posude punjene raznim biljem kako bi gmižući stvorovi imali dovoljno hrane i prostora za izležavanje. Poenta je bila da se dobro uhrane, kako bi došli što deblji, a leptiri kasnije što krasniji. Vjerovalo se da salo stvara krasotu.
Nekoliko priča oko ove neobične farme je ostalo da cirkuliše u narodu, ali jednu sam dokučio kad sam bio manji, prislonivši uvo uz astal za kojim su razgovarali stariji. Znam da je valjalo ugrabiti svaku razgovjetnu rečenicu – dok im duvan i rakija ne preokrenu jezik u sanskrit. Sjećam se, pominjali su kako je to bio dosta trudomučan posao, naporan i pipav. Gusjenice, osim što su umjele da oprište kožu, nisu baš bile ni nešto posebno druželjubive među sobom – pa su razdvajane kako ne bi došlo do „tuče” i naknadno ubacivane u staklene hranilice da bi se što prije natovile. Pamtim da su umjele da pojedu toliko lišća, koliko krava ne bi mogla da sažvaće sijena u jednom danu. Gramzive zvjerke sa dosta čudnim životnim ciklusom. E, u čemu je onda bio problem... Stvari se nisu realizovale kako treba. Produkcija leptirova je bila slaba, skoro nikakva. Gusjenice su se kvalitetno hranile, ulazile u fazu čaurenja, pravile od fine svile udobno gnijezdo, prolazile transformaciju... ali, leptiri nisu izgledali dobro, padali bi na dno suda i nešto malo bauljali po grančicama. Debelog tijela, nerazvijenih krila, deformisanih glava i užasnog smrada. Uginuli bi svega nekoliko sati po izlasku iz kukune.
Donesena je odluka da se pogoni zatvore, a narudžbine otkažu. Tamo negdje, možda koji mjesec prije definitivnog odbacivanja proizvodnje i zatvaranja farme, neko se dosjetio da dovede stručnjaka – da makar pokuša da objasni o čemu se radi. Bješe to poslednji napor pred definitivni kolaps. Čovjek je valjda bio odnekud iz Beograda, sa nekog od prirodnjačkih instituta i ne bješe baš zagrijan za veliku priču. Ćutke je obišao sve djelove pogona, upoznao se sa koracima i metodologijom „čuvanja i obrade” gusjenica, te i sam zaključio da se sve radilo po pravilima. Međutim, zanimalo ga je kako izgleda finalni proces... dio u kome gusjenice doživljavaju metamorfozu. Priča dalje kaže da su ga odveli u laboratoriju gdje su se prikupljale tegle sa čaurama. Sjeo, pratio proces izlijeganja leptirova, i zapisivao nešto u bilježnicu osmjehujući se. Nije mu trebalo mnogo da ukapira u čemu je problem...
Samo da se na časak vratimo unazad, prije no razotkrijemo misteriju. Valja znati nekoliko stvari u vezi sa leptirima... Naime, dok su u stadijumu čaure, gusjenice mijenjaju svoj oblik – da bi po izlasku izgledale onako kako je priroda i udesila da izgledaju – kao anđeli među insektima. Ipak, sam proces zavisi od više faktora, ali od jednog posebno. Čim dođe momenat, kad sazri vrijeme da se izađe van iz tijesnog fišeka, leptir uspijeva nogicama (ili već nosom) da napravi otvor na čauri. Međutim, taj prorez je toliko sitan da su neophodni vrijeme i golema snaga da se natovljena tjelesina provuče kroz izgleno uho. Ne baš zanemarljiv broj leptira taj zadatak nikad ne uspije da ostvari... pa istrunu u svilenoj kolijevci. Ipak, većina se domogne široke arije i raširi krila. E sad, naši farmeri su proračunali da bi gubici bili veći od ulaganja, pa su u poslednjoj fazi angažovali sve radnike da zasijeku otvore na čaurama čim primijete da dolazi do izlijeganja. Proširili su rupu, tako da su larve lakše izlazile van. Međutim, dok bi se leptir osušio i sastrugao sa sebe svu onu sluz, ostao bi jednako natečen i deformisan kao što je bio u čauri.
Evo i objašnjenja.... Taj maleni, vrlo sitni otvor na kukuni služi svrsi. Dok se leptirovo tijelo provlači, muči kroz prorez, zidovi otvora pritiskaju njegovo tijelo i tjeraju nakupljenu vodu da se iz glave i stomaka istisne do krila. Zahvaljujući tečnosti krila za svega nekoliko minuta narastu mnogostruko veća, i postaju raskošne lepeze. Samo im je zračak sunca potreban da se fino osuše i ojačaju. Spremne da nose domaćina u visine velikom brzinom.
Da je do mene, ovu bih priču djeci besjedio... učio ih da život često zada čauru u kojoj nam duša otiječe od muke i teškoća. A tek što te izlazak iz njih razbije, zguli i izvrne. Ali onog trena, kada svijet oko tebe zastane i ti imaš dovoljno vremena da pogledaš u sunce i pomirišeš ta divna neba... znadi da ćeš jednom biti slobodan, jer te svijet iskušenjima iskalio da iz gusjenice pređeš u leptira. Nismo ovdje radi sala i tovljenja... već zbog ljepote – isklesane mukom iz napora.
(Autor je književnik)