Pi­še: Mag­da Pe­ter­nek


Sve što vidimo, dodirnemo, pa i pomislimo, baš sve je danas pretvoreno u materijalno. Ovdje je ona izreka-da je vrijeme novac nažalost u punoj snazi i i te kako ima i smisla i računa. Ovaj život koji ne živimo, već se obostrano mučimo definitivno je u kandžama račundžija.
Šta se desilo sa punim i jedinim smislom koje karakteriše sve ono što vrijeme zaista treba da sadrži i da nam pruži? Ili da postavimo jednostavnije pitanje- gdje je nestalo naše vrijeme?
Paradoksi me uporno prate, pa me ni ovdje ne ostavljaju na miru, jer kako drugačije objasniti sveopštu ravnodušnost koja nas okružuje, a istovremeno razumjeti da je pet minuta čekanja postalo pravi luksuz koji mnogi sebi ne žele da priušte? Taj nerazumni i nerazumljivi jaz, zapravo je vakuum u kome živimo, i u kome nemamo ni prostora ni načina da udahnemo ono što nam je prijeko potrebno. A to je tišina, neophodna tišina u kojoj vrijeme zna šta mu je činiti. Osjetiti njegovu snagu, razumjeti zašto nam je i zbog koga i čega dato-nije nikakva filozofija, već jednostavno potreba da se ostane vjeran istinskom smislu njegovog postojanja ali i prolaznosti. Ovo vrijeme koje protiče krvotokom današnjice, apsolutno nema ni ritma ni takta, niti ijednog dragocjenog pulsa prirode. Ono se mjeri satima, minutima, sekundima i to je siguran znak da živimo u potpunoj dominaciji mehaničke svijesti. Ta naša nepristojna potreba i težnja da nadmudrimo prirodu, najveći je neprijatelj i naše slobode i njenog vremena. Bendžamin Frenklin i ona njegova izreka s početka teksta, a i s početka nastanka modernosti - da je vrijeme novac tj. da vrijeme nije vrijednost po sebi, već to postaje tek kad se pretvori u novac, nikad se nije bolje ''primila'' nego u ovom besmislu današnjice. Jer većina običnih sve više ima osjećaj da im nedostaje i vremena i novca. Umjesto da nam štednja vremena donese više novca, mi smo došli u situaciju, da moramo da štedimo novac da bismo kupili sebi malo vremena. ''Naletjeh'' li ja opet na paradoks? Naravno da jesam, jer on je neminovan točak ovog strmoglavog ringišpila.
Sabirati i čuvati svoje vrijeme, znati razumjeti suštinu njegovog neminovnog proticanja, mudrost je ali i istovremeno i spas nas samih. Svako gubljenje vremena utiče na kvalitet našeg života, pa tako najveći njegov dio izmiče onima koji ne čine dobro, veliki dio onima koji ništa ne rade, a najveći dio onima koji uvijek rade nešto drugo nego što bi trebalo. Čovjek jednostavno mora svoje časove držati povezane, jer samo na taj način će manje zavisiti od sjutrašnjeg dana. Jer, dok se život odlaže i pomjera, u tome on i prolazi. Kao što reče rimski filozof Seneka-sve je tuđa imovina, a samo je vrijeme naše. Naše jeste ali vrlo klizavo i sklono izmicanju i bjekstvu. Dala nam ga je priroda u našu svojinu, ali ipak nas iz nje može lako protjerati. U tom smislu, ne smijemo dozvoliti da nas sitne i bezvrijedne stvari, koje su lako nadoknadive zadužuju i okupiraju naše vrijeme, jer ono je ipak jedina stvar koju ni zahvalan čovjek ne može da vrati. Znati zagrliti i poljubiti ga nužna je stvar, jer ono je puno uživanja ako se njime znamo koristiti. Jer, najslađe je voće kada ga nestaje, djetinjstvo ima najviše draži kada se bliži kraju, onima koji vole vino najslađa je poslednja čaša. Najprijatnije su one godine koje već idu niz brdo, ali opet ne padaju naglo. Zatim, niko nije toliko star da bi bio grijeh nadati se još jednom danu. A jedan dan je korak života. Zbog toga se vrijeme mora poštovati, mora mu se u svakom trenutku posvetiti i naklonost i pažnja. Cio ljudski vijek sastoji se iz djelova i krugova od kojih veći opkoljavaju manje. Ima jedan koji ih sve obuhvata i zaokružuje-taj se prostire od dana rođenja pa do poslednjeg časa. Drugi obuhvata godine mladosti, a treći svojim obuhvatanjem zaokružuje cijelo djetinjstvo. Zatim i pojedina godina sadrži sve trenutke koji svojim umnožavanjem sačinjavaju život. I to je suština vremena. Moramo je biti svjesni. Njeno banalizovanje, ili još gore podvođenje pod materijalno ne vodi nigdje gdje ćemo se osjećati slobodno i u skladu sa njom.
Gomilanje više radnji u istoj jedinici vremena, ili moderno rečeno multitasking, neizbježno mora dovesti do toga da kavantitet ugrozi kvalitet. Jer bez obzira da li je neko sposoban da obavlja više radnji istovremeno, u trenutku kada je najpotrebnija koncentracija on će zakakazati. Sve što je preko kapaciteta i karaktera prirode ne može biti efikasno. Dakle, ne smije se i ne može ni brže ni više od onoga što nam vrijeme donosi, nudi i pruža. Međutim, mora se biti svjestan njegove prolaznosti i činjenice da nam je često oduzimano ili kradeno, pa i da nam je izmicalo. Neki nam se časovi otimaju, neki potajno grabe, a neki nam sami iščezavaju. Ipak je najsramniji onaj gubitak vremena koji se dešava zbog nemarnosti.
Zato-volite svoje trenutke, sate. Volite vrijeme kao sastavni dio vaših pobjeda i poraza. Uđite mu u dušu, ono će znati to da cijeni. I budite blagonakloni prema njegovoj prolaznosti. Poštujte to. I vjerujte da vrijeme nije novac. Ja to u svakom njegovom trenutku tvrdim. I ja i moj bič. Jer nepoštovanje vremena je kič.
(Autor je pjesnik)