Piše: Mr Slobodan M. Čurović Apis


Sreća. Kako je definisati? Je li to ona koja dolazi iz srca ili ona koja se glumi? Biti srećan znači biti iskren. Radovati se malim stvarima, najobičnijim i znati iskazati taj osjećaj.
Sreća koja se glumi je nešto drugo. Ona može biti kupljena, prodata, sa njom se može mešetariti, ali nije sreća. Ona nije na bankovnim računima pokorivača sudbina. Ona ne stanuje u srcu, ona nije u kiselom, neprirodnom, neiskrenom osmijehu, praznim beskrvnim ljušturama.
Sreća je drugačija velikih i malih. Veliki još tragaju za srećom, oni su bezsrećni. I u tom zaludnom lutanju ka sebi, da spoznaju suštinu vlastitog bića, oni mrze sreću malih. Mali ne mogu za velike biti srećni. Oni ne smiju biti srećni.
Veliki ne razumiju taj drhtaj srećice koji zapljusne miloštom male. Njima je neshvatljivo da mali ne pate za takvom srećom, kupljenom ljubavlju, otuđenjem i beznadnom vizijom postojanja.
Mali su nepoželjni sa svojom radošću za svečane lože i laži velikih.
Svijet postaje pozornica gdje veliki demonstriraju svoju moć, i gdje svoje frustracije i tjeskobe iživljavaju nad malim i bespomoćnim.
Svijet je nimalo nježna, robustna šekspirovska pozornica, gdje veliki krvožedno ištu dušu malima i sišu je svojim mrziteljstvom i sebičnošću.
U toj areni gledamo nabildovane steroidne robote, ili feminizirane „ ljepotane“ ( ali iz reda velikih) i hrabre, ponosne vitezove, najplemenitijeg kova , koji prkose nadobudnim svjetskim gospočićima koji sa čuđenjem i zavidnošću prate uspjehe malih, ali časnih ratnika , pobjeditelja i istinskih šampiona.
Mali savladavaju velike jer se bore za svoju čast, svoje pravo da budu slobodni.
Mali koji imaju svoju pamtljivu istoriju, jezik, pismo.
Mali koji pomjeraju granice, dostižu nemoguće.
O tužni, veliki.
O mali sretni.
I onda taman kad sa našom malom srećom malih prodišu nam sva čula, čujemo da bi neki da nas uvedu kod velikih, na neka rezervna vrata, da budemo nijeme, nesrećne, histerične kreature i da se povinujemo pravilima velikih.
Veliki ne vole da igra prestane i da čestitaju boljem. Oni bi da igraju do iznemoglosti po notama njih, velikih , a malih u duši, jer i pobjede bi da zarobe malih.
Veliki kad im je dosadno(a uglavnom im je dosadno)izmišljaju šljašteće festivale,rijaliti pomame i razbludnosti i onda zakotrljaju jače, katkad grublje, katkad ciničnije, točak istorije, samo da se mali ne bi još malo poradovali, bar zeru.
I izmišljaju krize, krizice, katastrofice, istrebljenja tih tvrdoglavih malih.
Veliki imaju velike topove. Veliki imaju velike avione,velike bum-dum rakete.
Veliki neprestano razvijaju ratnu industriju po grbači malih.
Veliki zbog svog nezadovoljstva genocidiraju male.
Veliki kažu da je to kolateralna šteta.
Veliki imaju farmaceutske laboratorijske trovaonice.
Veliki daju malima velike vakcine, da bi mali bili još manji, toliko mali da se ne vide.
Mali se kao svijeća na vjetru batrgaju. Mali bi samo da ostanu mali, ali svoji.
Veliki ne daju malima da budu svoji. Veliki postaju nervozni kad gube, a gube. Veliki kiselkasto aplaudiraju sportskim podvizima ,intelektualnim izumima, bravurama koje čine mali. Veliki daju snagu malima naročito kada ih mrze.
Mali ne umiju da mrze i zato nijesu mali. Mali su ratnici istrajavanja i trpljenja. Mali hoće samo miran san.
Veliki ne spavaju, buncaju naduvenost i prezir. Mali se nikada ne predaju. I zato je uvijek toliko puno malih, a tako malo velikih, ma koliko bili veliki.
Mali su ljudi, veliki otmeni svijet je robotika .
Veliki imaju zlato , Nato.
Mali imaju svoj mali vrt.
Mali ne bi u NATO.
Veliki im postavljaju zadatak“ Šta mali kažu na to. “
Mali neće na to odgovoriti.
Veliki im kažu još samo koje poglavlje da odgovori i na to da apliciraju.
Mali se opiru:“ Šta ćemo na to sijelo? “
Veliki im zaprijete. Ili NATO ili u brazdu.
I u malima ima onih koji bi da budu veliki pa naučeno kažu:“ Na to nemamo primjedbi. “
Na to bi sjutra pristali no ovi naši mali na to da idu neće pa neće.
Navadićemo ih mi na to.
A na to kad ih naviknemo, neće se više odvići.
Na to i računamo.
Mali kažu da na to nijesu mislili.
Veliki onda podviknu onima što bi da su veliki iz malih, direktivom:“Na to obratite pažnju. Na to i ni na šta drugo. “
„Mi sve činimo, na to nemojte da nam prebacujete. “
„Ali mi nećemo na to pristati – povikaše mali. “
I ponos, pravdoljublje, rodoljublje ( o da , to je zabranjena riječ kod velikih) javi se kod malih, onaj lijepi inat koji nikada neće imati veliki.
„I zar se još nijeste odlučili na to? Pa to je usrećiteljstvo. “
„Ni na to, ni na ono. Neka hvala. Mi smo mali ali nijesmo nevaljali. “
I dok su se veliki iz malih unervozili, a neki bogme i uneredili, veliki šalju nove depeše, da slučajno na to ne bi zaboravili.
Mali otpisuju velikima. Na to ne pali trik.
Na to smo osjetljivi. Na to smo alergični. Neka smo mali, ali smo svoji mali.
Bolje biti svoj mali nego tuđi, neprepoznatljivi brojčić veliki.
I baš tu, između mrziteljstva velikih i malenih radosti malih, krije se obični život malih, često prosut, mučan do neprepoznavanja, izvitoperen, varljiv , ali njihov malia opet veliki.
Veći od velikih.
Poštujte male. Mali su stvorili svijet.