Piše: Milutin MIĆOVIĆ
Prolazeći ovih dana, ljubopitno, petrogradskim ulicama, i posebno obalama Neve, otkuda to u mislima sam sretao pjesnika Budimira Dubaka. Isti kao u realnosti - srednjega rasta, sa šeširom kose na glavi, s prozirnim naočarima, hitar, i uvijek oduševljen. Uvijek ima nešto novo da kaže o Rusiji, iz istorije, ali i iz savremenosti što govori o njenoj moći, tajanstvenosti, skrivenom istorijskom promislu, koji se javlja kroz važne istorijske događaje, ali progovori i iz, naočigled običnih savremenika, božjaka i pijanaca, raskolnika, tajno krstonosnih babuški, mučenika savjesti, boraca za nevidljivo.
Petar Veliki je doista htio da evropeizira Rusiju, to jest da unekoliko izmijeni navike svog naroda, podstičući racionalnost, plan, projekt, ciljnu pragmatiku, prosvetiteljstvo i spoljašnju kulturu.
Ti su planovi, kao i ono što se njima opire i danas na djelu. I Gogolj, i Puškin, i Dostojevski, i Tjučev, i Tolstoj i Rjepnin, Vasnecov, i Vrubelj, ispunili su ulogu Rusije kao velike kulturne, evropske sile. Ali, na ruski način.
Amerika danas u osjećanju Rusa nije ni blizu ono što je u Petrovo vrijeme bila Evropa. A Evropa je već izgubila vodeće mjesto u kulturi, a posebno u ekonomiji i politici. No zadržava ono što je još uvijek moćno – veliko kulturno nasleđe. U tome je Evropa uvijek sila, ali se savremeni svijet potrudio da kulturi umanji moć, a da novac i oružje zauzmu glavno i odlučujuće mjesto.
Naročito u toj tranziciji stradaju male zemlje i kulture, rubni prostori većih kultura, kao što je naš Balkan, koji, kao da više ne pripada nikom. Nekada je bio prostor velikog zračenja kultura Atine i Rima, a potom hrišćanstva - danas je tranzitni prostor s Itoka na Zapad, ostatak zakrvljenog naroda u kojem svode preostale račune Njemačka, Amerika, Turska, Kina... ali je zasigurno negdje prisutna i Rusija.
Ako je dvadeseti vijek oduzeo monumentalnost ruskom duhu, to se nije desilo samo zbog ateizacije Rusije koja je došla sa Zapada, nego da se umnoži stradanje, koje donosi dublja iskustva.
Duhovne tradicije se ne mogu tako lako razoriti surovom ekonomskom i psihološkom tranzicijom koja direktno hvata najveći procenat stanovništva. Mi u Crnoj Gori ispitujemo, i ispijamo gorku čašu tranzicije, u kojoj naša politička elita preuzima ulogu okupatora, uništavajući duhovne oslonce, i svodeći sve što imamo - na komercijalnu vrijednost. U tom tranzicijskom prevrednovanju – Gorski vijenac je fiktivna vrijednost, a Jaz i Buljarica crnogorski brendovi.
U Crnoj nam Gori za poslednjih dvadesetak godina doista se vidjelo ko je ko. A vidjelo se najjasnije upravo kroz odnos ljudi prema svojim kulturnim i duhovnim vrijednostima. Mnoge je preuzela, ili ošamutila tranzicija, a jedni su ostali na svom mjestu. Čvršći i jasniji nego što su bili. Kao da vjetrovi, smute, i isplanirano preorganizovanje mozga, dolaze da se čovjeku propitaju njegovi oslonci. U književnosti i slikarstvu česta je tema pakao, kao sud grešnicima brzim na zlo, na zlato, na uživanja, na korupciju. Nagledali smo se toga pakla uživo, u Crnoj nam Gori. Čovjek budnije misli što su njegovi duhovni oslonci više u opasnosti. Potrebne su žile hrasta, duba ili dubka, da bi se opstalo.
Misleći tako i o tom zasigurno da sam se ovdje u Petrogradu sjetio i Budimira Dubaka. I to što najviše osjećam, jeste njegova potreba za oduševljenjem, da se nađu razlozi za oduševljenje, za vjeru.
On je putnik kroz istoriju, i u poeziji sagledava narodnu, srpsku tragediju kroz poraz, ali i neporaženost. Pročitajte njegovu pjesmu ‘’Patrijaršijin dud’’, napisanu zasigurno prije dvadesetak godina. Kako je slika tog, gromom razdvojenog duda, transformisana u rječitu sliku razdovojenog naroda velikim seobama. Ali taj dud, i u pjesmi i u stvarnosti, iako na zemlji razdvojen, živi na jednom korjenu duboko porinutom u zemlju, na pragu Pećke patrijaršije. Dubakova poezija je napunjena istorijskim sozercanjem, i pesimističkim optimizmom ili, kako se lakše kaže -radosnom tugom. Tako i Hilandar, i Skadarske elegije u kojima je srpska (crnogorska), skadarska istorija, ostala još samo u kamenju sa kojeg se više i zapisi teško čitaju.
Ovdje u Rusiji, vraća se osjećanje u važnu svjetsku ulogu slovensko-pravoslavnog naroda, oličenog u ruskoj državi. I to je ono što bi moglo donekle okrijepiti i našu vjeru u nas.
Gledam odavde Crnu Goru, i gledam ljude, i gledam pjesnike, i obradujem se iz dubine, kad ugledam da ima takvih koji, pijući mnogo otrova u svom vremenu i narodu, nijesu se otrovali. Nego umiju opet da se oduševljavaju i budu radosni kao djeca.
(Autor je književnik)