<br />
Navalili su, kažu, opet. Sa svih strana i svim sredstvima. Upregli sve raspoložive snage, one već dokazane i prokazane, sudski kažnjavane zbog istih zloupotreba, one koji tek ulaze u mehanizam i melju li, melju. Dan, noć, u svako doba i na svakom zgodnom mjestu. Pričaju da Migo, onaj što je kao podgorički gradonačelnik budio sugrađane oko ponoći (jer se prije nije moglo od silnog posla i rukovođenja) da ih pita treba li im šta i kako im može pomoći, sad doma ne dolazi. A nije ni sam. Uz njega je i neki Vladan, pa još neki i još neki, čitav aparat. Privode voljne i nevoljne, sve po spiskovima aktivista, procjenama službe i šaptačke vertikale i horizontale DPS – dijagrama koji bi za rezultantu trebalo da da još jednu „neupitnu“ podršku i pobjedu, kako to voli da kaže njihov glavni. Privode i ne pitaju za zdravlje, imovno stanje, za članove familije, zaposlene i nezaposlene, za dugove i kredite…ne. A i što bi kad o svakom sve znaju. „Ovaj je pogodan za obradu, jer mu se nagomilao dug za struju, ovome niko u kući ne radi, a puno ih je na spisku, ovome služba nešto zna, ovoga su stisli krediti, a zapao u stečaj, ovaj…“, naginje se Migo Vladanu i obratno i došaptavaju dok p(r)ozvani nervozno gužva kapu, grize nokte i pita se o čemu je riječ. Rekoh, ne pitaju ga za zdravlje i ostalo već samo o tome koga zna u ulazu, na poslu, u komšiluku, u ulici, u selu kome bi mogao da „pomogne“ da se opredijeli, vrati s pogrešnog puta, ako mora i da se kupi… itd… samo da glasa za „naše“. A za koga je p(r)ozvani i ne pita se, jer se to zna. Da nije tako, ne bi oni njega zvali i računali ne samo na njegov „sigurni glas“ već i na sve njih u porodici, koliko ih god ima. Zauzvrat, nude posao u komunalnom, stražarsko mjesto u nekoj od „naših“ firmi, mjesto naplaćivača parkinga ili utjerivača duga za struju… Nude da obrišu dug za struju, da sakriju ono što se ne smije znati, i tako dalje. I računaju: jedan ovakav pa puta tri, četiri, pet, zavisno od porodične situacije, ljepota božja! A ako je p(r)ozvani baš uporan u odbijanju, tvrdoglav u tvrdnji da mu ništa ne treba, da neće makar ni ličnu da proda, Migo i Vladan, i još mnogi njima slični, nevoljnika ispraćaju upozorenjem da se sve dozna i da i nije dobro biti protiv DPS-a, jer ko je protiv te partije protiv je i Crne Gore, a ko je protiv Crne Gore nema biti za koga drugoga do za Srbiju i Rusiju. A to se, brato moj, ovdje ne prašta. Pa ti sad vidi!
I tako, dok se na jednoj strani navodno zdušno zalažu za stvaranje izbornih uslova u kojima je već unaprijed projektovani rezultat „neupitan“, ispod žita, tj. u svim službenim i neslužbenim prostorima, u svim formalnim i neformalnim situacijama stiska se i pritiska. Čak su i majke troje i više djece koje ovih dana strpljivo čekaju pred šalterima da bi sakupile neophodne papire za doživotnu nadoknadu, dužne da u prijavi upišu mjesnu zajednicu iz koje dolaze. Valjda kako bi ih aktivisti DPS-a lakše pronašli i „podsjetili“ da su dužni državi koja ih se, eto „sjetila“. Jer, ne mogu Migo i Vladan baš sve i sa svakim. Ali, i Migo i Vladan vide da ništa nije kao prije. Da ni pritisak, ni prijetnje, ni obećanja, ni podmićivanja, ni radna mjesta koja traju najduže tri mjeseca više ne pomažu i da je onih koji su im „zahvalni“ i na dosadašnjem sve više i više. Da je sve više onih koji „nemaju vremena“ da se odazovu pozivu i slušaju ubjeđivanje jer žure na proteste na kojima, u sve većem broju, jasno i glasno saopštavaju da im je dosta „neupitanosti“ DPS pobjeda, laganja i ponižavanja, svođenja na broj i na (do zla boga jeftinu) cijenu. Traže samo da jednom u vijek dugoj tradiciji političkih sloboda(?) u Crnoj Gori budu ispoštovani kao slobodni građani i da njihova politička volja bude voks Dei. A kako se evo deceniju i po, od izbora do izbora, sve bjelodanije uvjeravaju da je arsenal DPS laži i prevara, krađa i prekrađa mnogo širi i dublji nego što to može da „pokrije“ i anulira uređaj za identifikaciju birača, traže da naredni izborni proces organizuje i njime upravlja prelazna vlada. Jer, postojeća nas je, kao građane, toliko „isprelazila“ da bi joj u driblanju sopstvenih građana pozavidio i jedan Mesi.
Dakle, narod je vidio, vidi i predviđa i odlučio je da više ne ćuti, da ne trpi i da se ne plaši raznih Miga i Vladana širom Crne Gore. Narod je vidio i vidi da je sva „snaga države“ samo prazna ljuštura koja pokušava da skrije neodgovornost, zloupotrebe, otvorene pljačke i nesposobnost da se efikasno suoči sa stvarnošću koja je na ivici sloma. I mada godine i dalje počinju januarom, narod je već vidio i u februaru vidi da je decembar predaleko i da se opet ispružene ruke mora u svijet, u pozajmicu. I koliko god nervozni premijer računa jednu samo njemu poznatu računicu (a on je inače poznat kao glasoviti ekonomista sa prosječnom ocjenom 6,00), narod je shvatio i vidi da je ova zemlja već prešla granicu poslije koje se računa prezaduženom. I džaba Vujica Lazović pokušava da nas utješi time kako su, eto, najzaduženije baš najrazvijenije zemlje, narod je vidio i vidi ono što je i osnovcu jasno, da se njima može jer imaju odakle i od čega da vraćaju. A odakle i od čega ćemo mi? Uzalud se Duško Marković brine o budžetu (kao da ga je od kuće donio) i lamentira kako će opozicija dobar dio toga kolača spiskati na proteste, narod je vidio i zna da su Duško i Duškovi najmanje tri takva budžeta iznijeli iz zemlje (to tvrde „njihovi“ Amerikanci) i sklonili na tajne račune širom svijeta. I kaže narod da Duško ne brine toliko, jer su to narodne pare i da bi bilo fer kada bi, ako već neće da vrati ni cent od tih silnih uštekanih para, makar mogao da vrati one radijatore koje je ponio iz Mojkovca Jer opet ide zima i opet ide januar. Narod je vidio i zna da patriotizam nije stajati na katarkama broda koji tone, držati jednu ruku na srcu (svome) a drugu u džepu (tuđem i narodnom) i pjevati „Oj, svijetla, majska, zoro“ dok svuda okolo vlada najcrnji mrak totalitarnih vremena i traži SLOBODU. Narod je vidio i spoznao do harlekinskih razmjera našminkano lice pravde i zna da je onima kojima ništa nije sveto uvijek pri ruci neki Sveto da, kad „braća“ spolja malo pritegnu, zakrpi rupu i „drži vodu dok majstori odu“. Vidio i traži da neljude i nebraću zamijene ljudi, JER SLOBODA TRAŽI LjUDE! Dakle, i u ovom najcrnjem evropskom mraku koji nije dostojan ovovremene Evrope i koji se ne da skriti svim otvorenim poglavljima i pozivnicama, narodu je, kao dan, jasno da je vrijeme da svane. Da i on, takav kakav je, a boljega nema, zaslužuje da ga oni za koje glasa ne ponižavaju, da ga ne lažu, da ga ne ucjenjuju i da ga ne kupuju za siću za koju se više ni živina ne kupuje. I odlučio je da se za svoje dostojanstvo izbori dostojanstvom – mirnim protestima, snagom volje, postojanošću, upornošću i pritiskom koji ni kordoni policije više ne mogu da zaustave. I zato, uzalud Migo i Vladan, i ini njima slični diljem Crne Gore zovu, nude, pritiskaju, lažu i obećavaju, jer su nas odavno ogolili, obosili, ostavili bez posla, gurnuli na spiskove socijalnih slučajeva i ponizili kao nijedan neprijatelj, a imali smo ih, hvala Bogu, tušta i tma kroz vjekove. A onome kome od svega imanja ostanu samo čast i ono malo duše koju ćemo, kako god da bude i šta god da bude, svi ponijeti Bogu na istinu, uzalud je prijetiti, uzalud je nuditi zobnicu. Zato, gospodo (ovo „gospodo“ shvatite ne kao vrijednosnu kategoriju već kao obavezu u građanskoj komunikaciji) Migo i Vladane, i sva vaša braćo po ovom nečasnom poslu, zaludnja vam je rabota. Jer ovo malo duše ovog naroda nema cijenu. Bar ne onu koju vi i vaš gazda možete da platite makar vratili svaku paru koju ste nagrabili svih ovih godina. To je već nebeska kategorija, a to je nešto u šta se vi razumijete taman koliko i Marica u … televizor.
Piše: Emilo Labudović