Crnu Goru samo može spasiti NATO pakt - od sebe same. Čudno je to, ali je tako. Naopako je, ali je živa istina. Toliko nepočinstava je sebi napravila, da ona realno više ne može da postoji bez jake pomoći spolja. Takva je unutra. A štitila se svom svojom državnom silom, da nikad sebe ne pogleda iznutra. Na to je svu državnu silu potrošila, i sad je već i nju istrošila. Dakle, ako je sad, američki senat ne priveže za NATO, nema više uzdanice ni u koga. Trampizam je bacio na koljena hilarizam, a da li će nekako hilarizam i s koljena da pomogne Crnoj Gori, pitanje je. Preteško je to pitanje za Crnu Goru, koja je od sebe napravila državu, koja ne može da se drži, ako je neko jak ne bude držao za glavu.
Da li sam suviše ciničan? Jesam, priznajem, ali situacija je sama po sebi još ciničnija. Objektivna situacija, dakako, u Crnoj nam Gori. Spala je na to, poslije gordog sebeuzdizanja među veliki, „demokratski svijet“. Prodala je sebe, da bi kupila ulaznicu za to društvo. To isto kažu i njeni zvaničnici, samo takvim rečnikom da izgleda da to nije ovo. A ovo je ovako, kad se pogleda Crnom Gorom, po bijelu danu. A noću su još teže misli i sagledavanja. Nekad se čovjeku ukaže, gledajući na ovo kako je, da više nema ni nas, ni Crne Gore. Ostala je samo na prvom programu crnogorske televizije. Može ona tu još mnogo. Nije važno što je realno nema, kad je ima tamo u virtuelnom svijetu. I dok je nešto bilo od njene realnosti, bila je fascinirana virtuelnošću. Pola Crne Gore da nema ljeba da jede, ali ako dobro funkcioniše u vurtuelnom svijetu, ima da je mrtva zadovoljna. Njena ideološka demagogija stalno se razvijala u tom smislu - napraviti mrtve zadovoljne građane, bez obzira na to kakvo je realno stanje života. „Tako vam je kako vam se kaže, jer šta vi u stvari imate da mislite? Vi ste nesposobni za misli koje misli ova Crna Gora, popadali bi u nesvijest kad bi, ne više od pet minuta, bili prinuđeni misliti o delikatnim problemima Crne Gore“. Takvu poruku šalju pučanstvu, ako se nekad iz mrtvog mora začuje kakav upitan glas. „O našim podvizima priča se u Vašingtonu na sav glas. Američki kongres, senat, lideri i analitičari američki, pričaju o Crnoj Gori i njenijem podvizima, a vi koji ništa ne radite, za koje u velikom svijetu niko ne zna ima li vas ili nema, hoćete da nam popravaljate pamet, ili da nam kažete – mi bismo to bolje uradili. Mi bolje poznajemo Crnu Goru. Svjetska situacija nije takva kako mi pričamo.’’ Eto, takvih primjedbi se čuje odozdo iz mrvoga narodnoga mora, umjesto da svi i bez alternative budu mrtvi zadovoljni i da uživaju u ovakvoj Crnoj Gori, u kojoj se stvara objektivna situacija za najbolji od svih svjetova. Eto, u jednoj balkanskoj državici, koja se uspješno oslobađa svog balkanizma, stvaraju se realno rajski uslovi za život, samo da NATO, ne samo jednom nogom, nego sa dvije pa i sa četiri noge čvrsto stane na naše tlo. Crna Gora uspijeva da se sve više debalkanizuje na Balkanu, na kojem je opet započela nova i teška balkanizacija. Pod uticajem Balkana, praktično se nezaustavljivo balkanizuje cijela Evropa. Balkan je svoje balkansko sjeme prenio i na Bliski istok. Oni su tamo bili potpuno neotporni na balkanizam. Tamo su se te nesrećne državice praktično balkanizovale preko noći. Da se balkanizam nije munjevito prenio na Bliski istok, možda bi već i Amerika bila balkanizovana. A otkuda Tramp da se pojavi usred Amerike, da nekako nije došao na nekom balkanskom talasu? Neki podzemni balkanski talas, zasigurno da je zapljusnuo i veliku Ameriku, i ubacio Trampa u Bijelu kuću. Tako smo mi opasni da je pravo čudo kako smo još živi. Kako nijesmo sami sebe satrli, da nam više nikav NATO ne treba.
Balkanizam je bestragao i veliku Ukrajinu. Ma rasturio je i horizontalno i vertikalno. Prešao je preko Bugarske i Rumunije, i uletio u Ukrajinu, i tu je raširio svoja moćna krila. I nadahnuo je svojim podzemnim dahom. Da je međusobno ubijanje postalo svakodnevno zanimanje. I to zanimanje kome se daje podrška iz državnoga vrha. I oni sad onako izsamoubijani, traže zaštitu od NATO pakta. Isto tako da ih brani od njih samih. Jer ne mogu da žive, ako se ne ubijaju i samoubijaju. Ljeba nemaju da jedu, ali su žedni i gladni nekakvog ubijanja. Smrzavaju se od ruske zime, ali gore jedno drugo da stisne za grlo. Ima takvih muka koje više ne mogu ni da žive, ako se ne prenesu na drugoga. Strašna je to bolest, i teško izlječiva. Nikad nije potpuno izlječiva, kad već zapane u takvu fasu, ali može nekako, donekle, da se zaliječi jakim otrovima. Eto, mi u Crnoj nam Gori, zapali bismo u takvo stanje krajnjeg duhovnog balkanizama, da nam na krilima NATO alijanse ne stiže pomoć. I, evo, zaslijepljeni protivnici NATO-a, da mogu kako, stopirali bi tu pomoć. Toliko oni vole one koji o njima brinu dan-noć evo 25 godina. Neće oni nikad reći nijednu pohvalnu riječ za njih. Samo izađeš na ulicu oko podne, i čućeš njihovu priču: „E ovaj ukrao, e onaj prodao, e onaj zgrn’o veliki novac za neđelju dana, e onaj onome podmetnuo ovo, onaj onome ono..“. Priča im, ne daj bože. A ništa ne rade, no spavaju pred televizorom od ujutru do uveče, od uveče do ujutro. Jedne čiste u glavi nemaju. A trabunjaju što pas s maslom ne bi izio. Eto, takva nam je većinska Crna Gora. E takva nam treba!
(Autor je književnik)
Piše: Milutin Mićović