- Piše: Gojko Perović
U ovim danima Apostolskog posta, i očekiavanja slave Sabora svetih apostola ( u narodu poznate kao Petrovdan ), možemo se zapitati: zašto je Božija objava Jevanđelja otišla teškim, složenim i prilično nesigurnim putem ljudske propovjedi? Zbog čega Gospod nije tu blagu vijest saopštio nekim jasnijim i neposrednijim načinom? Recimo, da svaki od nas, dobije po jednog vidljivog anđela, koji će nam, blagovremeno saopštavati šta i kako treba da radimo. Ili da se to desilo makar jednom, ta nebeska objava na ličnom planu, svakome od nas – koliko bi tada bilo lakše držati se Boga, i ne skretati sa pravog puta. A ovako, istina koju nam je otkrio Svedržitelj i Tvorac svega, onaj koji je Vječan i Savršen - dostupnost te istine zavisi od truda, uvjerljivosti, spremnosti na žrtvu, nas smrtnih i nesavršenih ljudi.
Odgovor na ovo logično pitanje stoji u vezi sa drevnom duhovnom maksimom, da ”ne možeš reći da voliš Boga koga ne vidiš ukoliko kažeš da mrziš brata koga vidiš”. Mi smo ljudi svi pred Bogom jednaki, i sve nas Gospod podjednako voli, bez obzira na očigledne i velike razlike koje je stavio među nama. Postavio nas je u najrazličitije okolnosti ( prostorne, vremenske, duhovne ), i potpuno neravnomjerno rasporedio darove i sudbine, po samo Njemu znanoj slagalici i konačnom računu, - ali nas sve voli podjednako, i zapovjeda jakome da pazi na slaboga, lijepome da se ne preuznosi nad ružnim, bogatome da pomaže siromašnoga….itd.
U tom smislu, On je i svoju objavu, bez obzira na brojne mogućnosti koje je imao na raspolaganju, ustrojio na način koji će jačati povjerenje među ljudima. Način koji će istovremeno pokazivati Njega, ali i povezivati nas, međusobno. Hristos se vaznio na nebesa, a poslao apostole, proste ljude, Galilejce, ribare, da jevanđelje propovjedaju carevima, filosofima, veleposjednicima…. Još ako se sjetimo kakva je bila ondašnja mreža saobraćaja i komunikacija među ljudima, - zadatak je izgledao mnogo težak, suvuše komplikovan.
Zajednica i otuđenje
Eto, Svemogući bi sada, i bez pomoći anđela, mogao da ”kontaktira” sa svakim od nas putem fejsbuka ili vajbera, i da nam onako, sve potanko izloži, i o sudbini svijeta i o našim ličnim perspektivama i dužnostima. Ali, zar to ne bi upućivalo na još veće zatvaranje i otuđenje nas - jednih od drugih? Svako od nas bi imao svoju ličnu duhovnost, u kojoj bi ovaj drugi bio izlišan. ”Šta ti meni pričaš, ili šta ti to radiš, kad se meni Bog javio lično”? – govorili bismo mi jedni drugima. Ovako, ako Janko hoće da dođe do Boga, mora vjerovati Marku, a Marko, opet, ako hoće da bude srećan i zadovoljan istinom dobijenom od Boga, mora biti uporan da, djelom i riječima, uvjeri još nekog, eto baš Janka, u tu istinu.
To se u pastirskom bogoslovlju zove ”motiv unutrašnje neophodnosti”. Ako sam se susreo sa Božijom istinom, ja – po prirodi stvari – ne mogu da je držim samo za sebe, nego želim da je podijelim sa drugima. Tako kosmički važna i toliko bitna tema, ne može biti samo stvar moje intime. Zato, djeljenje i umnožavanje Božije riječi među ljudima i uz posredstvo ljudi, čini se, da je, uz sve poteškoće, najproduktivniji i najplodonosniji metod Božije objave. Jednostavno, Gospodu je drago kada čovječanstvo vidi na okupu, u zajednici, a ne da gleda usamljenike odvojene po zasebnim sobama i odjeljenjima.
Zlo i dobro u svijetu
Uprkos činjenici da je ovaj način često dovodio do dioba, ratova, sektašenja, lomača i boli, i tako otvorio veliko pitanje ”postojanja zla u svijetu koji je stvorio Bog”, ne treba smetnuti sa uma da je nebrojeno više ljudi, ovim načinom dobilo sreću, utjehu i blagoslov. Za nevolju i nesreću se mnogo brže i lakše čuje, nego za svakodnevnu sreću i utjehu. A i naša ljudska psihologija je često takva da nam se prijatne i srećne stvari nekako ”podrazumijevaju”, na njima ne umijemo da blagodarimo, da se Bogu zahvalimo, - dok kod neprijatnosti odmah reagujemo, ili se usrdnije molimo Bogu, ili se na Njega ljutimo. Za ”zlo i nesreću”- odmah pitamo – otkud oni tu dok sreću često i ne primjećujemo niti umijemo biti zahvalni što je imamo.
I dobro je, što smo upućeni jedni na druge. Tako se izgrađujemo, tako bolje upoznajemo sami sebe. Ako ne vidiš sopstvene slabosti, možda ćeš ih lakše vidjeti kod drugog? Pa ćeš se možda zapitati, - da nijesam i ja takav? A šta bih ja uradio da me ovo snađe? I obično biva da sam ”dobar, hrabar i pošten”, - sve dok ne naiđu ljudi, drugi ljudi, sa svojim temama. Dok ne uđu, realno, u moj život. Tada su svi moji kvaliteti na ozbiljnom testu. Da vidimo kako će drugi da dožive te moje ”kvalitete”, i kako će konačno moja savjest, da odreaguje, na neku situaciju, ružnu riječ, lijepu riječ… koju dobijemo od drugih.
Još ako nam se drugi obrati za pomoć i podršku? Svakako je jasno da ovaj život ne možemo provesti kao zatvorene monade, kao bića kojih se ne dotiče život ljudi oko nas. A još je bolje, i najljepše, ako Boga, - Onoga koga, po definiciji, smatramo ”Ocem svih”, ”Tvorcem svega” – ako dakle Njega, kao zajedničku vrijednost, - zajednički propovjedamo, ako mu zajedno služimo, ako jedan drugoga, Njime, tješimo, krijepimo i jačamo.
A opet, nijesmo ni na kakvom takmičenju pred Bogom. Ne živimo jevanđelski i ne trudimo se oko sebe i drugih, - samo da bismo dobili neku nagradu! Ne postoji ta tabela, i nema tog bodovanje, koje bi nam bilo šta zagarantovalo u tom smislu. Sav duhovni trud čovjekov, i u vladanju, i u nadanju, i u molitvi, - ipak, na kraju, vrhuni u onim riječima: ”Neka bude volja Tvoja”. Mi ne ”trgujemo” sa Gospodom, putem naših dobrih djela, niti ga možemo oduševiti, niti ucijeniti nekim našim postupkom. Sve što pred Njim činimo, - činimo sa sviješću da je u Božijim rukama sud i pravda. I niko normalan, pred Bogom stojeći, ne može kalkulisati svojim planovima. Sve što bismo poželjeli, i kuda bismo se zaputili, trebalo bi da bude započeto sa onim ”ako Bog da”. Jer, možda ja igram odlično, možda imam utisak da sam nezamjenjiv na terenu, ili na poziciji na kojoj sam, - ali trener, koji vidi cio teren, cijelu ekipu, i moju i protivničku, ipak malo više i bolje zna od mene. A ovaj život, kako god ko shvatao priču o Bogu, jeste jedna vreva i trka različitih ”igrača” koji, iz raznih motiva, trče na sve strane.
Apostolska služba
I da se vratimo apostolima. Istorijski, ljudski gledano, Crkvu Hristovu su ustrojili Hristovi apostoli. Ljudi prosti, jednostavni, sa vrlo uočljivim manama i ograničenjima. Često kolebljivi, nesigurni, spremni na svađu, ljutnju i povremeno očajanje. Da, zaista – to nijesu bili anđeli, nego ljudi po mnogo čemu slični nama. Šta njih odlikuje i po čemu ih izdvajamo od ostalih? Dvije stvari. Samo i jedino – dvije stvari. Prva – susreli su se sa Živim Bogom, vidjeli ga, upoznali ga! I druga – ništa ih nije moglo zaustaviti – ni unutrašnje slabosti, ni spoljašnje prepreke, - da propovijedaju, da ljudima objave taj svoj susret sa Bogom! Onaj ko ima te dvije stvari, - neposrednu i jasnu vjeru u Boga, i odlučnost da nikada ne odstupi od Njega, - taj ne traži uslove ni sredsta da bi propovjedao. Taj stiže svuda, i ništa ga ne može zaustaviti. Tako su dvanestorica, pa potom sedamdesetorica apostola, većinom prostih ribara judejskih, uprkos fizičkim ograničenjima i preprekama, uprkos tome što im politički sistem nije bio naklonjen, (naprotiv – bili su proganjani pod prijetnjom smrtne kazne), učinili da jedna zatvorena judejska priča (obećani Mesija, ispunjenje proroštava, pashalno jagnje…itd.), postane imovina Evrope i cijelog svijeta. Učinili su ti ljudi bez formalnog svjetskog obrazovanja, bez podrške novca, vojske i centara moći, da hrišćanstvo postane lično uvjerenje romejskog cara, a da taj car, ta institucija, politička i istorijska, nekoliko vjekova potom, krsti Slovene, i mi, bivši mnogobošci, postanemo sudionici judeo-hrišćanske civilizacije.
A to, prevedeno na srpski jezik, ovdje u Crnoj Gori, znači, da su prosti galilejski ribari, i njihov trud, uz Božiju pomoć, doveli do Oktoiha, Cetinjskog manastira, Miroslavljevog jevanđelja, spasovdanske bitke na Grahovcu, đurđevdanskog Zakonika knjaza Danila, velikogopojinske Kraljevine Crne Gore…itd.
Divan je Bog u svetima svojim, i divni su ljudi kad se trude i djelaju po Božijoj volji!
(Autor je rektor Cetinjske
bogoslovije)