-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Malemorfija – namjeran prelazak na stranu zla. Razu­mski donesena odluka da se odustane od moralnih/etičkih načela i koriste sva dozvoljena, a posebno nedozvoljena sredstva kako bi se određena situacija prevazišla u korist spasavanja golog života. Pr­vi put pomenuta tokom ranih sukoba na tlu Evrope (10. i 11. vijek) – a kasnije obrađena u biheviorističkim pojmovnicima. Rez­ultanta malemorfije je dvodimenzionalna (izd­ubljena na dva kraja), i ima cr­nju su­šti­nu kad joj se izreže utroba. Ispostavilo se da osobe koje odluče da na svaki način prežive jade koji su ih napali, po prelasku „duševnih ograda i zabrana” spaljuju za sobom mostove savjesti. Kada ih jednom pređu, za njih više nema povrat­ka u poziciju bogobojažljivog čovjeka. Nekadašnjost postaje niš­tavna. Shvatanje da su „svi oko tebe neprijatelji” i da je „svijet užasno mjesto”, te da „treba svim silama uzeti/oteti pravo na što lagodniju egzistenciju” – postaju tri glavna principa kojima se kormilari kroz njihovo more postojanja. Malemorfične osobe čine vrh planine čađi – najnepredvidivija su grupa lju­di, spremna na teš­ke oblike patološ­kog ponašanja (strahotne laži, podmetanja, skrnavljenja, spletk­arenja i kasapljenja) – spremni su da otruju, sruše i zakopaju, samo ako i ćoš­kom od premisli naslute da ih bilo ko ugrožava. Ni djeca ni­su poš­teđena. Da bi užas bio kompletniji – metamorfoza ovog tipa uglavnom nastaje kod onih osoba za koje se može us­tvr­di­ti da su nekada bile primjer časti i čistobrižja. Sve što treba jeste – dovesti ih takve, smjerne i časne, u poziciju žrtve sa malim šansama za opstanak. I zvijer je rođena.
Ilinmorfija – drevna predstava preobražaja muš­karca u ženu. Sposobnost preuzimanja reproduk­tivnih odlika majke kako bi se na svijet donijela „beba iskupljenja”. Antički spi­si, ali i staroegipats­ki govore o vojnicima koji su prinošenjem krvne žrtve (sa samonanesenih rana) i du­gim molitvama privoljeli bogove da im podare tijelo ilina (skorožene). Na ovaj način se pročišćavala duša ratnika, da ne padne u kandže Hada i da zbog grijeha ubijanja ne skonča na vječnim mukama. Čedo koje bi na svijet donijele ilinmorfne majke nosilo bi obećanje da je put rata zabranjena staza. Kažu da je ilinsko vjerovanje bilo posebno ukorijenjeno među Mesopotamcima i Spartancima. No, „djeci iskupljenja” su bi­li zabranjeni prilazi većim gradovima – zbog ubjeđenja da u sebi nose snagu staroočeva i dar umirenja. A odsustvo rata za careve i kraljeve nikada nije bila voljna opcija. Mironosci nikada ni­su bi­li dobrodošla rasa.
Danas se za osobe za transpolnim integritetom kaže da u njima obitava podvojena duša ilinmorfnih ratnika. Heroji sa sudbom skorožena – sa ciljem da preobraze svijet i uti­ču na um bogova rata, kako bi se zaustavila vojevanja – za vijek vjekova.
Piromorfija – spajanje sa vatrom. Jedna od alhemičnih preobraz­bi kojima su stari majstori kanili da pokore vulkane. Lava i magma bi postale poslušne sluge kada ih zauzdaju piromorfne oči. Jer priroda vatre je da vatru prati. Drevni spi­si tvrde da su tako rođene najstarije civilizacije... predvodili su ih oni što su navodili ognjene rijeke ka okeanima, stvarajući tako tvrde ploče, a iz njih rodne livade... iz­di­žu­ći iz slanih dubina planine, praveći kontinente. Jedna od anomi (svetačkih) pjesama u završnoj strofi pominje da je Indija stvorena naredbom sa usana piromorfne svešt­enice. Da su vulkani na njen glas gru­nu­li ispod zemljane kore, prosuli crvene sokove u divlje vode... naduli sva korita i is­pu­ni­li brojne špilje. I sve se na kraju srodilo i steglo, da bi se toplo prostranstvo čovjeku poklonilo. No, svešt­enica na kraju ne prođe dobro. Na prevaru je ubijena od strane lju­di, od svog roda, kako sjutra ne bi za druge – nove zemlje tvorila.
Danas postoje lju­di koji nađu smirenje i osjećaj utjehe samo dok posmatraju vatru i slušaju pucketanje. Mogu tako sate da ostave. Da ne usne. Zovu ih čudacima. Šta, pobogu, ima lošeg kod onog što se uz ognjiš­te pribije?
Pjesmu dobre vatre mnogi ne vole... vele da svaki plam nosi opekotine. Njih se zapravo treba čuvati, jer malemorfno zvuče... ne ovih što s plamom ljube.
* * *
Kanismorfija – pretvaranje u psoglavca jedina je zvijer koja ne nastaje ugrizom ili proklet­stvom. Preuzme čovjeka onda kada mu je srce previše puta puklo i nije se zapeklo...već ranjeno nastavilo da ječi uz rebra.
Davno su središnji dio moje domovine nazivali postojbinom psoglavih... tamo kuda hode bića koja su bila snažnija od vukodlaka, a tužnija od rose na grobovima.
Kažu da se zbog toga budimo noću u suzama... i sa usijanim zubima.
Naslijedili smo krv koja nije isplakana.
Onda kada balada o dušama prepuklim bude ispjevana i s poš­tovanjem okončana... tek onda, utihnuće psi u nama.
Do tada, gledaćemo u Mjesec vlažnim očima. Ujedaćemo čim se ukaže prilika...
Jer... Ima neš­to – neš­to što nas rođenjem či­ni neobično ranjenima.
(Autor je knji­žev­nik)