Piše: Šćepanović Milka
Moramo biti svjesni da smo svi različiti, htjedoh reći, moramo biti svjesni svojih različitosti. Da, moje dijete je različito. Pa što? Razmišljala sam da ovo bude neka druga tema, ali trenutna situacija koja se nametne, nije mi dala mira već da ponovo po ko zna koji put pišem o diskriminaciji osoba sa invaliditetom. I opet, pisaću o tome iz svoje perspektive, perspektive svog sina sa posebnim potrebama. Ali o ovakvim i sličnim situacijama možemo i moramo da razmislimo. I to, napominjem, iz svakog ugla, od onih najintimnijih koje se tiču svakog pojedinca, do onih koji se tiču pripadnika neke šire populacije, uključujući i onu najširu. Da, govorim o čovječanstvu, ali bez želje da zvučim megalomanski.
Pitam se, jesmo li svi jednaki? Zapravo, želimo li biti različiti ili jednaki? Mi želimo da naša djeca sa smetnjama u razvoju budu ravnopravni članovi društva!
Tema je jako široka i kompleksna, a odgovori teško mogu biti isključivo objektivni. Zašto su djeca surova? Možda zapravo i nemamo odgovor na ovo pitanje bez ulaska i neke metafizičke rasprave. Ako je tako, bilo bi mi drago da se jasno kaže "ne želimo dijete sa smetnjama blizu naše "zdrave" djece"?
S' obzirom da se radi o inkluziji, mislila sam da je dobro da vam ispričam događaj od prije neki dan.
Vjerujem da će se uklopiti u temu, jer je moj sin "opet" u trećem razredu prinuđen da doživi diskriminaciju. Desilo se to i u prvim školskim danima prije tri godine, i dešava se "opet", a zar ne bi trebalo biti drugačije?
Zar je realno da se i posle tri godine iz škole vrati uplakan jer se sa njim niko ne druži? Je li to greška roditelja, ili je greška što smo zapravo različiti?
Brzo se navikao na školu, uklopio iznenađujuće i više nego dobro. Ništa mu u školi ne smeta, ni to što se igra samo sa svojom sjajnom asistenticom, ni što je na odmoru sam, ali mu smeta što ga djeca zadirkuju zato jer ne priča.
Ili zamislite, samo jedno dijete ima uticaj na to da može da nagovori drugu djecu da ga "ignorišu", i time vrijeđaju njegova osjećanja. Sada, u trećem razredu, počeo je da se povlači u sebe i da plače kako ne želi u školu ili da ispoljava strah samo da ne bi išao u školu. Prije dva dana kada je došao uplakan, dao mi je jasno do znanja da neće više da ide u školu jer ga tamo svi mrze.
Otišao je na svoj prvi izlet, vratio se srećan i ponosan jer ima druga, druga koji se zove David i koji je na izletu dijelio staru automobilsku gumu na Ljuboviću, sjedio sa njim, igrao se i smijao. Bio je ponosan jer ga bar neko nije odbacio, jer ipak ima drugara u školi koji je prihvatio različitost.
Vrlo ću otvoreno reći – svi smo različiti.
Razmišljajući o svemu ovome, dešavanjima od prethodnih dana, shvatila sam da se naša potraga za jednakošću ne odnosi na želju da budemo jednaki, nego želimo da nam se da jednaka prilika, da se okolina prema nama i našoj djeci ponaša kao i prema drugima. Barem se nadam da je tako, jer ovo prvo bi bilo strašno. A ovo drugo je sasvim normalno. To je pravo naše djece, pravo da budu ravnopravni članovi društva. I više od toga, zbog njih postojimo – ako evolucija ne laže, naravno. I ne treba to generalizovati pa reći da smo jednaki jer smo svi ljudi. To je tačno, ali u ovom kontekstu potpuno pogrešno, jer ipak vidimo da nismo svi "ljudi", Ili možda ipak griješim?
Prihvatanjem svojih razlika pomažemo okolini da i za nas bude jednaka. Jednako moram reći da je jako važno ipak da ne radimo senzaciju iz razlika, jer to je kontraproduktivna zamka u koju je lako upasti. Problem je u tome što nekad treba biti glasan da bi se čulo. Zato treba biti oprezan i naći pravu mjeru. Svi smo različiti, i baš zato niko ne bi trebao biti važniji od bilo koga drugog. Niko ne voli one koji su posebniji od njih, znamo to.
I tu dolazimo do krajnje istine koja zvuči pomalo kontradiktorno. Moramo sebi dopustiti da budemo različiti, kako bi svi mogli postati jednaki. Jednaki smo jer smo svi ljudi. A razlike su naše najveće bogatstvo. Zato poruka roditeljima, učite svoju djecu da prihvate različitosti jer jedino tako će postati ljudi. Drugi savjet, zapamtite dragi roditelji, "svako dijete je oličenje svog oca i majke", budite ponosni na svoju djecu (kao i Davidovi roditelji) a ne postiđeni kao oni koji od svojih sinova prave lidere, i odbacuju različitost.
Evo i od mene kao majke djeteta sa posebnim potrebama, jer sva su djeca drugačija i sva imaju posebnu potrebu da budu voljena i prihvaćena...
(Autorka je Direktorica
NVO Naše Sunce)