-Piše: Ljubodrag Stojadinović

Sve nam je teže da uživamo u datim ljudskim slobodama, a još gore od toga je što ne znamo šta nam se događa. To je možda taj neistraženi, sada već hronični mentalni defekt ovdašnjih građana, koji su do rezignirajućeg nivoa zablude i pristajanja na sve, došli svojom sumnjivom voljom.
Mnogo toga ukazuje na slom ovoga što bi moglo da bude ali nije sistem, jer ono što je u biti ništa, nije ni održivo. Nikakvim raciom određeno, TO će pokušati da se očuva kako može i čime stigne. Ali, ne po svaku cijenu, jer na samom vrhu je esencija zečjeg kukavičluka, i nastojanje apsoluta da se hrabri sve češćim neosnovanim busanjem i ubjedljivim budalesanjem. No, taj nema moći da posegne za „konačnim sredstvima“, budući da ne zna šta je to, niti je smogao hrabrosti da sazna.
Kako smo onda pristali da nas potčini autsajderska kasta, ono što je inače tipičan civilizacijski škart, ako nije u opticaju komformistički građanski nemar, zdravstvena i ekološka nekultura i pristajanje na smrad jer su nas nekako uvjerili da nismo za bolje? Zapuši nos, idi i ne osvrći se, preživjećeš, nema druge mogućnosti.
Šta bi inače vlast, nesposobna da pojmi znake pada u ništavilo, mogla da učini, kako bi se uz pomoć nekakvog stimulansa uskokotila u svojoj nemoći, i prepala čak i one koji su davno prestali da se plaše? „Usku.čiti se“ u ovom slučaju nema erektilnu niti koitalnu konotaciju, nego je paramilitarno maskiranje nedostatka ključnih ideja o nastavku proizvodnje krotkih i tupavih podanika. Takva je bila nesuvisla, nepotrebna i kukavno obrazložena policijska vježba „Vihor“.
Da vidimo, dakle, čija je to pamet naredila skoro potpunu mobilizaciju vitalnih policijskih snaga, kako bi blokirala nekoliko gradova, a naročito glavni. To nije bila vježba, jer se takve stvari obavljaju na manjim uzorcima, i sa manjim troškovima, uz simulacije i supozicije, pretpostavke o krizi i modelima izlaza iz nje. Prije samo mjesec dana, ministar doktor Stefanović nas je umirio rekavši da je Srbija stabilna država, da je terorizam, mada gadne naravi, ipak daleko od nas. Šta se promijenilo?
U primjerima opsežnih kukavičluka, zna se da se sopstveni strah najbrže rastjeruje proizvodnjom straha za druge. „Vihor“ zbog toga, bezbjednosnih okolnosti i modela promocije nakazne policijske države, nije bio vježba, nego opit upotrebe sile u političke svrhe. Dakle, vlast je pokušala da nam pokaže da neće prezati od upotrebe sile – bar kako je ona razumije – ali u operativnom smislu to je bila traljava poruka o snazi koja blokira gradove.
Policija inače nije projektovana za akcije opšte blokade države, pa to nije pokazao ni njihov vihorni udar na građane. Onaj koji napada sve – ne napada ništa. Ako je to bio probni policijski čas, onda je on zbunio i policiju u tom javnom času uvredljive zloupotrebe. Te noći je bio dodatno blokiran život kao takav, bez poruke o tome protiv koga je doktor Nebojša izveo taj agresivni strateški poduhvat. Mogao je to da bude samo udar u prazno, kolosalno glupiranje i performans koji je izazvao čuđenje, predstava bez povoda, epiloga i smisla.
Ako vjeruju da se tako može sačuvati vlast, onda imamo posla sa ljudima koji ignorišu najgora tuđa iskustva. Vučićev režim kuburi sa pouzdanjem u svoje snage, i više ne vjeruje u vječnu opsenu, koja postepeno razara temelje od smeća, prašine i šuta. Zbog toga je „Vihor“ policijski udar vlasti na zamišljenog neprijatelja, kome se u ovom času ne vide ni snaga niti namjere. Akcija jeste, ma kako to čudno zvučalo, udarac u samu vlast, jer proizlazi iz najniže sfere promišljanja mogućeg sunovrata.
Takav vladajući misaoni sklop razume „Vihor“ kao nasilnu kotvu pouzdanja u silu koja ne postoji, a pokazuje se kao uobičajeni noćni fantom. Sve to lomi vrat onome koji poseže za vjetrovima, pozivajući se na spokoj građana koji se sve češće javno čude važnim budalama: ne laje kučak sela radi, nego da rastjera svoj strah, a policija nije u stanju da to ukine.
Nije moguće organizovati ovakav festival bez znanja vrhovnika, pa je zanimljivo misliti o tome šta ga je natjeralo da tako narajca nesrećnika Nebojšu i raspamećenu stranačku miliciju. Svakako zbog smirujućeg osjećanja da su svi do kojih mu je stalo na njegovoj strani. I da će izaći na mostove i putna čvorišta u čast njegove totalne vlasti bilo gdje: u Beogradu, gdje je centar zamišljene moći, u Žagubici, gdje je on od juče prvi građanin male varoši.
Policija slabo šta može da učini u više gradova odjednom. Ne može skoro ništa. U istinskoj gužvi, kordon je njena formacija, ali smo već vidjeli da je takva falanga i te kako sklona rušenju i bježaniji. Ali i da su ministri i direktori sile u njegovoj službi, izvor pučke zabave i razonode, svako na svoj način: Vulin, Stefanović i Gašić.
U tim personalnim pobačajima režima, kriju se i ključni detonatori njegovog sloma. Vulin je i započeo ulogu ravnotabanog redova Švejka bez obuke, kao nadobudni klovn o koncu. Ali ga je glupa bajka o fantomskoj ženinoj tetki dovela do nepovratne pozicije beznačajne kreature i karikaturalnog lažljivog činovnika.
Stefanović je lažni doktor nečega što nema ime, bezbojni homo politikus i dupleks, koji troši svoje preostale umne resurse da odbrani šefa i od njega samog, koristeći i policiju u projekciji nemogućeg raspleta. On je bio na čelu vježbe, koja je po svemu ličila na njega, ali i na Batu Gašića.
Gašić je najpotpuniji simbol režima, čovjek koji se prihvata svega o čemu ne zna ništa, pa je njegova odanost višestruko opasnija od mogućeg otpora. Ako su njegova saznanja ključna za opstanak režima, Vučić bi morao da se plaši Gašića mnogo više nego građani „Vihora“.
„Vihor“ jeste nekakav predznak nevremena, loš znak po one koji su pokrenuli tu varijantu vjetra nestalne ćudi. Koristeći poetsku sentencu Branka Miljkovića, rekao bih da su svi ovi slučajevi na čelu sa svojim guruom i te kako skloni padu. Ali sami od sebe, bez jake nepogode, pasti neće.
Peščanik.net