-Piše: Milisav S. Popović

-Koliko je sati?
-Još petnaest minuta...
-A, da smo se na krov ispeli?
-Što?
-Pa bolje se vidi.
-Ne bismo mogli kauč da iznesemo...
-Jes‘ vala.
-Strah te?
-Ma kakvi!
-U redu je i da jeste... - tutnu mu u šaku šaku kikirikija - Jedi.
-Ma... ozbiljno nije... nego...
-Nego šta?
-Nekako je pusto.
-Normalno, kad nikoga nema.
-Misliš da će iko da preživi?
-Nema šanse.
-Hm... - nasloni se i zagleda u daljinu, tamo u vrhove sivotirkiznih planina, uzgred one će da ispare prve -... Budale su se razbježale misleći drugačije.
-Meni je nešto drugo čudno?
-E?
-Ptice pjevaju... jesi li obratio pažnju?
-Vidi stvarno! - okrenu se put bagrema - Veselo neko cvrkutanje.
-Aha, kao da slave... Kao da se zahvaljuju... na svemu dosad... u ime nas.
-Možda - nagnu glavu i zažmuri, brzo otvori kapke - Šta bi da pustim?
-Imaš,,Galiju“?,,Kerber“? Luisa?
-A ovo... - pritisnu dugme na uređaju.
-Čovječeee... Mirjana Beširević?
-Ona.
-Nevjerovatna pjesma!
-Odrasli smo uz nju.
Nebo je mirovalo, a onda naglo poče nenaviknuto da sija. Tren nakon, poput buđi iz svemira, masne trake krenuše da ližu vedrinu.
-Brate...
-Molim?
-Drago mi je što sam ovdje... u dvorištu, na kauču... A ne u zbjegu, sa drugima.
-Ista stvar - pljasnu ga po koljenu ispruženim dlanom.
Pišljiva tmina, sa spoljne strane vazduha, sve se više širila. Apokalipsa uceca u crnoj haljini. Drolja ima stila.
Dolazilo je do sudara Mjeseca i Zemlje.
Pojača muziku... da makar malo prevari prljavog siledžiju. Približavao se refren, kao i kraj svemu.
-Odličan pogled.
-Znaš šta mi je sada najmilije... - otpi gutljaj piva -... To što smo rano shvatili da sve ono - drugima važno nema ama nikakvog značaja. Znaš šta hoću da kažem?
-U potpunosti... Svi se peli i propinjali... gomilali na vrhu svijeta, vičući da su stigli, tu i stali - nagužvani... Mi smo trčali po livadi... i iskakali se kao majmuni!
-Da - nasmija se i podsjeti divnih rana nastalih od tuga i radosti.
-Pogledaj... - pokaza na kuljanje opačine -... Ko bi rekao? Toliko je duša vapajno blenulo u mjesečinu, i nalazilo u njoj neku priču o spasenju. A vidi sad... Mjesec se otkačio i stropoštava na Zemlju.
-Je.i ga. ‚Oće tako... Ono u šta imaš vjeru i što može da te utješi, ujedno je i ono što može najgore da te povrijedi... To nas i uništi - to spasenje što slučajno dođe... kasnije zađe iza tebe, a da se i ne izvini što te laktom ćušne i prođe.
Jedan vrabac kuražno odluči da se približi uređaju i kljucne u melodiju.
-Raduje li te šta u ovom trenu?
-I te kako! To što smo živi!
-Ne istuširah se - pomirisa košulju - Koliko je ostalo vremena?
-Isteklo je burazeru... - i nazdraviše pivom.
Prsnuše okeani, sagore jezgro... mnogo prije nego što se očekivalo. Nije nimalo boljelo, jer nije stiglo.
* * *
Kad bi Mjesec na Zemlju pao... i da sve, prosto tako, nestane u trzaju... da se raspuknu fotoni... rasrde atomi... eto nama veličanstvene završnice, ako imam tebe uza se - dobri moj prijatelju. Spas čovjeku dolazi od čovjeka, rijetko kad iz svemira... i briga uz bližnjeg postaje prekretnica - ne žgoljava okosnica.
Na kauču, sa pogledom na svašta, ima dosta mjesta... dođite na kikiriki i pivo... da ispričamo jedno te isto. Po pregršt puta, na sijaset načina... dok ne izgovorimo dovoljno dobrih rečenica.. Pa da njima odgodimo apokalipse, makar na petnaest minuta.
Starom tebi je vrijeme isteklo... Dovoljan razlog da proslavimo... da se napijemo.
U panorami života, ništa nije obećano, ništa sigurno...
...i što bi se tome protivio?
Ne ćuti više, ne roni više... plivaj bre, samo prsno!
(Autor je književnik)