- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Ako je i od Mila Đukanovića – mnogo je. Kakav je to državnik... Trebalo je da spasi svoju vlast, učvrsti se poslije sporazuma s Vašingtonom i Briselom na štetu većine građana Crne Gore i svih Srba koji u njoj žive, vodi višegodišnju kampanju prevara na izborima i podmetanja, prijetnji i nagovještaja građanskog rata, da bi danas, nakon stupanja u NATO – agresivni savez koji ugrožava svjetski mir, a bombardovao je Crnu Goru i Srbiju i poslije pobjede na neravnopravnim predsjedničkim izborima, ponudio pomirenje Ruskoj Federaciji.
Nije to Đukanović, to je novi Josip Broz Tito. Veliki format čije je političko trajanje, srećom, samo biološki određeno, što znači da je istorijski oganičeno i suštinski malo bitno. Ruska Federacija je u većoj mjeri pomogla ovakvu uspostavu crnogorske nezavisnosti nego bilo koja druga velika sila. Đukanović to i priznaje, a kao razlog pogoršanja odnosa navodi nespremnost Moskve da prihvati evroatlantsko opredjeljenje Crne Gore. Đukanović ne spominje ni sankcije koje je Podgorica nametnula Moskvi, ni učešće u savezu koji pomaže ratovanje protiv ruskog naroda širom svijeta (od Donbasa i Pridnjestrovlja do Sirije). Ne navodi Đukanović ni sudbinu razgranatih poslovnih veza dvije privrede, a o Deripaski, razumnjivo, takođe ni riječi. Zanimljivo, ali Đukanović ignoriše i navodni „pokušaj državnog udara“. Njega je javnosti ponovo predstavio veliki diplomatski stručnjak, koji se javio iz udaljenog Beograda sa pozicije na vrlo prestižnom privatnom fakultetu na kome se nekada davno školovao i lično Leonid Brežnjev, tvrdeći kako je „Crna Gora pobijedila u Hladnom ratu!“
Naravno da je mali broj posmatrača u Crnoj Gori i u svijetu vidio Đukanovića drugačije nego kao autoritarnog šefa jednog režima koji je, uprkos tome što mnogima koristi, ipak iznad svega nedemokratski i zasnovan na organizovanom kriminalu. Ipak, ta „amnestija“, koju daje Ruskoj Federaciji, pokazuje njegovu norijegijansku suštinu. Đukanović je, naime, sam po sebi ustanova iznad svih institucija. Koliko se sjećam, u Crnoj Gori su u toku procesi u kojima se sudi svim političkim vođama srpskog naroda. Takođe, u crnogorskim zatvorima nalazi se veći broj osoba optuženih ni manje – ni više nego za pokušaj državnog udara. Zatočeno je više građana Srbije, među njima i jedan penzionisani general. Istina, sud je pokazao razumijevanje i spreman je da oslobodi sve koji priznaju... Ipak, time što abolira državu koja navodno stoji iza svega toga, Đukanović zaista čini previše.
Prema zvaničnom tumačenju crnogorskih režimskih političara i zvaničnih medija, iza pokušaja,,državnog udara‘‘ iz 2016. godine stajala je Moskva. Pošto su u poslednje vrijeme, širom svijeta, prilično rijetki proruski pokušaji državnog udara koji nijesu uspjeli, Podgorica se dosjetila da zatraži izručenje navodnih organizatora puča, ruskih državljana. Zamisao je bila strateški dobra: ako prihvati, Moskva će priznati značaj, moć i samostalnost Crne Gore. Šarada bi trajala nekoliko godina, a onda bi Rusi bili oslobođeni usled nedostatka dokaza, a neki Srbi bi, razumije se, bili osuđeni. Ako ih pak ne izruči, znači da Moskva sasvim sigurno nešto krije.
Sada Đukanović, sasvim razumljivo, zaboravlja da je Moskva reagovala sasvim drugačije od Beograda. Da se za razliku od Vučića, ni Putin ni Medvedev nijesu pravdali i potvrđivali bizarne navode o tome da nekoliko penzionera i desperadosa iz Srbije i Rusije uopšte trebaju narodima Crne Gore – šta god oni bili odlučni da urade.
Sada, poslije svega, Đukanović nudi Moskvi amnestiju. Istina, on ne namjerava da Moskvi ukine sankcije, koliko god one bile bizarne, pošto je ruska privreda potrebna Crnoj Gori, a ne obrnuto. Naprotiv, on bi najviše volio kada bi Moskva Crnoj Gori priznala značaj, prvenstvo i status „nesvrstane“, i to uprkos sankcijama, antiruskoj i antipravoslavnoj kampanji, bez obzira na članstvo u NATO koje ne predstavlja opredjeljenje za nezavisnost, već odlučnost za saučesništvo u mnogim budućim agresijama.
I sada čekamo odgovor na ovu sasvim neobičnu i u suštini anahronu ponudu mira, iza koje stoji psihološi profil koji bi Mario Puzo (najveći književnik mafije) mogao bolje da opiše od bilo kog istoričara. Možemo da se zapitamo kako će završiti ovaj mandat kad započinje u atmosferi ovako „veličanstvene praznine“. Srećom pa je tu opozicija. Demokrate brane svog predsjednika Bečića i prirodno napadaju Demokratski front. U nedostatku političke vizije i tvrđih argumenata, u saopštenju čitamo stihove. „Crna Gora nema mira...“ Samo umjesto dosjetke, Demokrate su se opredijelile za višak riječi i naravno slog više... I dok se istinski opozicionari snebivaju i misle zašto se sve to dešava, vrijeme prolazi, a razni opozicioni talenti i sami nalaze razloge da politiku zamijene igrom, pjesmom, recitacijom...
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)