-Piše: Milan Mišić

Počelo je! U idućih mjesec dana neće biti geopolitike, zamijeniće je fudbal. Umjesto Trampom, bićemo predozirani Ronaldom, Mesijem, Salahom, Nejmarom i drugima, što je svakako bolje, iako je samo privremeno. Što ne znači da će loptanje proći bez politike: takozvana ”najveća predstava na svijetu” ipak je i svojevrsni ”kongres nacija”.
A sem toga domaćin je Rusija na čelu sa Vladimirom Putinom, koja je svakako učinila sve što je mogla da se svijetu prikaže kao velika sila i organizovano (pa donekle i prosperitetno) društvo. Za pripreme je, kažu, utrošeno 19 milijardi dolara, sagrađeno je devet ”haj-tek” stadiona (na kojima je kvalitet internet veza podjednako važan kao i kvalitet trave na terenu), organizatorskoj mašineriji i državnom aparatu u pomoć je priteklo više od 50.000 volontera…
Utakmice (ukupno 64) se igraju u 11 gradova lociranih u rasponu od 3.000 kilometara, pred globalnim TV auditorijumom od oko tri milijarde ljudi, dok je za gledanje uživo kupljeno 2,4 miliona ulaznica. Da ne nabrajam dalje, pošto su TV komentatori već počeli da nas obilno zasipaju statističkim trivijalnostima.
Već je u obilju i onih političkih. Sama činjenica da su u Rusiju došle sve kvalifikovane reprezentacije pokazuje da da nije uspio pokušaj njene izolacije zbog vojne intervencije u Ukrajini i aneksije Krima.
Jedinstveni front Zapada prema Moskvi postojao je doduše samo na papiru, a dodatno je razvodnjen spoljnom politikom američkog predsjednika, koji gotovo iz dana u dan potvrđuje da se bolje osjeća u društvu autoritarnih kolega, poput Kim Džong Una, nego što se razumije sa demokratski izabranim liderima saveznika, kao što su Angela Merkel, Emanuel Makron i kanadski premijer Džastin Trudo.
”Ako je ovo izolacija”, prenijeta je izjava jednog ruskog funkcionera, ”mi u njoj svakako uživamo ”. Možda je ovoj opuštenosti doprinijela i činjenica da se Amerikanci nisu kvalifikovali za ovo prvenstvo, po prvi put od 1986, ali su za utjehu (zajedno sa komšijama, Meksikom i Kanadom) dobili organizaciju prvenstva 2026 (kada Tramp, ako tamo ostane demokratija, svakako neće biti u Bijeloj kući).
Amerika se međutim ipak umiješala: njena korporacija „Najk”, jedan od najvećih proizvođača sportske opreme, odbila je da reprezentaciju Irana, čiji je tradicionalni sponzor, snabdije kopačkama, s obrazloženjem da mora da poštuje sankcije prema Teheranu, obnovljene posle nedavnog Trampovog raskida sporazuma o obuzdavanju iranskog nuklearnog programa.
Bilo je i drugih političkih zađevica: Argentina je otkazala pripremni prijateljski meč sa Izraelom u znak protesta zbog njegovog tretmana Palestinaca, a gorepomenuti Iranci su uspjeli da se posvađaju sa Grcima oko mjesta odigravanja pripremne utakmice.
Kad je o politici riječ, Mundijal je u fokusu i zbog pitanja bezbjednosti. Rusija je organizaciju ovog događaja proglasila pitanjem nacionalne sigurnosti, pa će svaki navijački huliganizam biti tretiran kao terorizam. Ostaje problem sa rasizmom – ruska reprezentacija je već kažnjavana zbog takvih ispada - pa je utoliko iznenađenje što je iz Dume potekao poziv Ruskinjama da se ne petljaju strancima”, pogotovo onima druge rase, jer oni će otići, a bebe će ostati…
Naravno, ovaj megadogađaj je i u središtu velikog kladioničarskog biznisa, mada je na pitanje ”ko će biti pobjednik”, Putin već dao tačan odgovor, koji glasi: ”organizator”.
Dilema je ipak ko će ovoga puta podići pobednički trofej. Čak i ako zanemarimo staro pravilo da ”fudbal igraju svi, a na kraju pobjeđuju Njemci”, oni su i ovoga puta favoriti, zajedno sa Brazilom, dok su u završnici viđeni i Španija i Francuska (Italija se nije kvalifikovala). Rusija, koja učestvuje po pravu domaćina, rangirana je veoma nisko uprkos veoma uspješnom startu, dok sam u ”Gardijanu” pročitao i prognozu da bi ”šok” mogla da izazove i Srbija (sa njihovih strana u božije uši).
Iako je fraza ”lopta je okrugla” prilično istrošena, fudbal ipak ostaje ”umjetnost nepredvidivog”, što će reći da bi i ovoga puta mogla da bude viđena jedna solidna kvota preokreta za pamćenje, za šta garantuje na početku pomenuto prisustvo fudbalskih megazvijezda. Uostalom, vidjeli smo šta je u petak uradio Ronaldo.
U kontekstu velike političke uzbune na tlu Evrope i Amerike zbog imigranata, ovo loptanje će u žižu staviti da su u velikom broju reprezentacija koje dolaze sa zapada – Francuska je u tome možda najbolji primjer – glavni igrači su potomci imigranata. Takođe, u većini nacionalnih sastava igrači su gastarbajteri (to uvjerljivo pokazuje i sastav Srbije), a vjerovatno najzanimljiviji primjer je ekipa Maroka, čija je većina igrača rođena u Evropi.
Uživajmo dakle, jer fudbal nije samo ”najvažnija sporedna stvar”, nego, i imitacija života: i u životnoj igri mora da se pokaže samopouzdanje, spremnost za napad i za odbranu, da se kamufliraju slabosti- i iskoriste šanse.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike“)