- Piše: Boris Jovanović

Čedomir nije važan, koliko je važan Ljubo. Ljubo nije važan, koliko je važan Ljubov osmijeh. Tako nekako gledam na stvar. Ni trg nije važan, koliko je važno njegovo ime. Ni ime mu nije važno, ako nema onoga što je imenovano. Spomenuto Čedomirom, imenovano Ljubom, označeno Ljubovim osmijehom, zauvijek ovjekovječeno imenom trga, a valjda i imenom grada u u kojem je trg, u kojem je Čedomir, u kojem je Ljubo, u kojem je osmijeh Čedomira Ljuba Čupića na Trgu slobode u znamenitom i ranjenom NK-gradu. Da ne kažemo: poniženom gradu, jer valjda poniženje ne smije biti svojstveno gradu koji se diči čašću, koji se šepuri dostojanstvom koji je mjera svih stvari u državici koja je izgubila pravu i istinsku mjeru...
Ako imena obavezuju, obavezuju zasigurno i spomenici koji pritvrđuju ime koje obavezuje. Trg slobode, osmijeh Ljuba Čupića, grad Nikšić. Prejaka simbolika za vrijeme sveopšte slabotinje, za vrijeme u kome se svemu i svačemu utiskuje žig ideološkog i lažnopatriotskog značenja. Vrijeme u kojem smo se obreli, nekim čudom koje uglavnom ne priznajemo i u koje uglavnom ne vjerujemo, srozalo je sve visine do nivoa splačinastog partijašenja i pomijaste ideologije bezidejnosti. Da li, dakle, imena obavezuju, da li obavezuju trgovi velikog imena i spomenici na trgovima koji se ne podižu iz inata i prkosa, nego iz poštovanja i zahvalnosti. Trg slobode priziva slobodne građane, kao što Ljubov osmijeh koji obasjava trg, okuplja dostojanstvene slobodare. Ako nije tako, onda nema ni trga, ni Ljubovog osmijeha na trgu, ni grada u kojem je trg osijan čudotvornim osmijehom...
Morao je Čupić na Trgu slobode biti i ljepši i mlađi. I svjetliji i zanebesaniji. Spomenik možda jeste prizemljen i uzmljen, ali je osmijeh kojem je posvećen odzemljen i zanebljen. Tako gledam na stvar. Ne tražeći mane spomeniku, koliko tražeći vrline i značaj osmijehu jednog čovjeka koji je bio i ljepši i mlađi, i svjetliji i zanebesaniji nego spomenik koji ga kopira. Zato je Trg mogao da se zove Osmijeh Ljuba Čupića. I time bi se zvao i Trg slobode i Trg antifašizma i Trg građana koji su dostojni osmijeha kojim se valjda diče. I ne bi bilo potrebe za bronzanim figurama koje su uvijek manje od veličine koju predstavljaju i uvijek ružnije od ljepote koju slave. Ili gotovo uvijek...
Sada kada je osmijeh na trgu, trg bi trebalo da bude u osmijehu, a ako je trg u osmijehu, onda bi i grad u kojem je osmijehnuti trg trebalo da bude osmijehnuti grad. Naravski, čupićevski osmijehnut grad. Čupićevski osmijehnut grad: kod mnogih izaziva ne osmijeh, nego podsmijeh. A najgore se podsmjevati osmijehu ili osmjehivati za podsmijeh. I kada će konačno NK grad biti dostojan svih imena kojima su ga zakitili kao pokunjeno odbačeno čeljade.
Sada kada je osmijeh na trgu, trg je valjda postao agora na kojoj se roje slobodni građani koji slobodno i pravdoljubivo zbore i tvore i koji slobodom i dostojanstvom brane osmijeh od podsmijeha, slobodu od podaništva, pravdu od krivde. Tako to biva po logici koja ne postoji u gradu bez logike i državi bez gradova u kojima je logika pobijedila. Da li spomenike uzvišenim simbolima otkrivaju oni ljuđi i junaci koji su uzvišene simbole prekrili crnim prekrivkama svog djelovanja i činjenja... Ili su otkrivači zaista dostojni spomenika koje otkrivaju uz gromoglasje onih koji su okupljeni jer partijska i ideološka naredba obavezuje...
Sve to zna onaj koji ćuti i onaj koji se osmjehuje. Sve to zna jer je svojim životom dokazao osmijeh u koji se pretvorio i kojim je obasjao jedan trg, jedan grad i jednu državu. A da li je obasjao ljude koji su obavezni da vode grad i državu ne ponižavajući osmijeh sopstvenim podsmijehom. U tome je kvaka. I u tome je tragizam svih naših spomenika. U tome je zapravo apsurd po kojem se svaki spomenik u našim ranjenim ili poniženim varošima u jednom trenutku pretvara u spomenik otkrivačima spomenika umjesto spomenik uzvišenim simbolima koji zauvijek obavezuju...
I ovaj grad bi, što se tiče ovoga koji ovo zapisuje, mogao da se zove Čupićev osmijeh ukoliko bi ime obavezivalo. I vrlo lijepo bi se ovaj namrgođenko koji ovo namćorasto zapisuje, osjećao u gradu osmijehnutog imena. I bio bi ponosni građanin osmijehnutog grada. I volio bi svoj grad kao što ga i sada voli. Iako imena ne obavezuju. Iako su oni koji slave imena koja obavezuju po svemu i svačemu- neobavezujući ljudi. Iako imena ništa ne znače onima kojima su važne šifre ropstva, a ne imena slobode....
(Autor je književnik)